Prije početka škole roditelji neka prvo pogledaju u sebe

Piše: Dušanka Kosanović, psiholog

Mlađa djeca, koja tek kreću u školu oblikuju ovih dana svoje prve impresije i uče po prvi put što to znači ići u školu. Ona nemaju životno iskustvo i zrelost za poređenje, pa im je sve što se dešava potpuno novo iskustvo. Starija djeca imaju osnova za to sa ranijim iskustvom, ali takođe pod sasvim novim uslovima ove godine kreću u školu.

S druge strane, odrasli koji imaju sjećanja i svjedočenja o mnogim školskim počecima (ličnim, svoje djece, unuka) zaključuju da se uslovi u kojima djeca počinju školsku godinu ne mogu uporediti sa do sada ničim poznatim. Ti uslovi su novi i zahtjevni i potrebno je prilagoditi se na njih.

I sasvim je ljudski i prirodno da ćemo neprestano upoređivati kako je bilo prije i kako je sada. Međutim, ako odrasli – i roditelji i nastavnici žele biti podrška djeci u nošenju sa početkom ove školske godine (ili vrtića) takve kakva ona jeste možemo pokušati osvijestiti nekoliko stvari. Jedno je da neprestano upoređivanje i negativno interpretiranje novonastale situacije, koje kod nekih odraslih može dovesti do velike brige, straha, frustracije, nezadovoljstva, ljutnje pa čak i bijesa, spada u ličnu okupiranost situacijom. Vjerojatno nema nikoga ko nije dotaknut ovom situacijom.

Zašto je važno, u podršci djeci, razumjeti da je naša involviranost u situaciju lična?       

Zato da bismo ih sačuvali od ličnih preintenzivnih emocija i utisaka koji se neminovno prelijevaju sa roditelja i drugih značajnih članova u cijelu porodicu; sa njihovih međusobnih razgovora, komentara i kritika kome god da su one upućene. Zapamtimo da se sve to negdje skuplja u porodičnoj atmosferi i da su djeca, u toj atmosferi, najslabija karika – u smislu da su osjetljivi na roditeljska emocionalna stanja i raspoloženja, pogotovo ako ona dugo traju.  Djeca, posebno ona mlađa, “skeniraju” i osjećaju roditelje i svoj unutarnji život, kao i svoje ponašanje, značajno ravnaju prema tome kako su njihovi roditelji (mada to ponekad roditeljima ne izgleda tako).

Što znači biti odgovoran roditelj?

To ne znači biti usmjeren samo i isključivo na dijete i baviti se samo s njim – to znači baviti se i samim sobom. Za mnoge to je zahtjevnije i teže nego baviti se djetetom.

Biti odgovoran znači svoje preplavljujuće emocije prazniti i dijeliti u krugu odraslih koji nas žele slušati i sa nama razgovarati. To ne znači da nećemo pričati o raznim temama u porodici – ovdje govorimo o emocijama koje su intenzivne i razgovorima koji su eskalirajući. Roditeljski zadatak je da bude svjestan na koji način svojim prisustvom u porodici kreira porodičnu atmosferu. Ako roditelj za svoja stanja ne preuzima odgovornost i ako se sa njima ne nosi na suvisao način, atmosfera koju stvara u porodici može biti toksična, dakle štetna za dobrobit i razvoj djeteta (npr. roditelj je neprestano zabrinut, tjeskoban, frustriran, ljut i ništa ne čini po tom pitanju).

Zašto je važno da roditelji to prepoznaju i pobrinu se za sebe?

Zato jer se mnoga djeca privikavaju na nove situacije i nose se s njima puno bolje nego što to roditelji misle ili očekuju. Ta adaptacija, naravno, ima svoje granice o kojima je veoma važno brinuti, jer djeca neće biti dobro ako se nečemu neprestano prilagođavaju bez vođenja računa o tome kako su. Ipak, dodatni, i to onaj teži teret, djeci predstavlja nemogućnost roditelja da se pobrinu za sebe. Dakle, što smo kao odrasli više odgovorni za svoja stanja, manje tereta (koji ionako nije njihov) spuštamo na dječija leđa.

Emocionalna stanja, stavovi i uvjerenja roditelja o situaciji, školi i nastavnicima drastično utiču na dječije utiske i oblikuju njihov odnos prema vrtiću ili školi. Kada  roditelji imaju podržavajući odnos prema nastavnicima (roditelji, razlikujte ljude od školskih i drugih politika!), drugoj djeci u razredu/školi i procesu učenja, djeca onda imaju konstruktivniji stav prema školi, obrazovanju uopšte i lakše prolaze kroz izazove koji su pred njima.

Djeca kreću u školu ili nastavljaju školovanje u “epidemiološkim okolnostima”. Samo po sebi to je zahtjevno, drugačije, za mnoge i stresno, ali na odraslima je da to za djecu bude što manje negativno iskustvo. Stoga je i za roditelje i za nastavnike važno znati da je potrebno vrijeme da se djeca, pa i odrasli, upoznaju s pravilima i načinom života koji sada važi u školama i vrtićima. Ovdje ne govorimo o tome jesu li i koliko ta pravila dobra i pametna – oko čega će odrasli imati različita, ponekad i veoma oprečna mišljenja, nego govorimo o realnosti sa kojim se djeca upravo susrijeću.

Privikavanje na nove uslove podrazumijeva greške, promašaje i frustraciju. Međutim, kroz greške učimo, nalazimo rješenja i tako napredujemo u procesu učenja – u smjeru integrisanja onoga što želimo da naučimo. Tako će se i djeca i odrasli, usljed navike, kretati pogrešnim smjerovima hodnika, zaboravljati na fizičku distancu, doticati i činiti sve ono što uključuje ljudska spontanost. Budite nježni u usmjeravanju djece. Nemojte od njih učiniti krute vojnike koji vrebaju na druge koji ne nose masku, smiju se onome ko je nosi ili se rugaju nekome ko se ne snalazi.

Dobronamjernost i blagost u usmjeravanju djece kao i kompetentno vođstvo odraslih pomoći će im da se osjećaju dobro, sigurno i prihvaćeno, kao i da, uprkos različitosti uvjerenja i stavova porodica iz kojih dolaze, sačuvaju lično i poštuju dostojanstvo drugih.

Izvor: Familylab.hr

Leave a Reply