Dvije petine žena i petina muškaraca tvrde da su bili diskriminisani na osnovu roda

Foto: Facebook (Centar za ženska prava)

U Crnoj Gori 41 odsto žena i 21 odsto muškaraca kazalo je da su nekad bili drugačije tretirani zbog roda, pokazalo je online istraživanje koje na temu rodno zasnovane diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja sporoveo Centar za ženska prava u toku prošle godine.

Izvršna direktorka Centra za ženska prava, Maja Raičević, kazala je, na predstavljanju izvještaja Rodno zasnovana diskriminacija u oblasti rada i zapošljavanja u Crnoj Gori, da smatra da je to oblast koja nije dovoljno prepoznata, da bi se prevazišla diskriminacija koja je evidentno prisutna.

Raičević smatra da svako svjedoči određenoj diskriminaciji.

“Kada govorimo o pravima žena u uslužnim djelatnostima – supermarketima, to je nešto što svi vidimo a ne postoje apsolutno nikakvi dokazi ili opipljivi podaci u smislu istraživanja koja potkrepljuju takva svjedočanstva. Smatramo da se radi o jednoj indirektnoj diskriminaciji žena budući da žene čine većinu zaposlenih u ugostiteljstvu i uslužnim djelatnostima,” ocijenila je ona.

Centar za ženska prava je kroz izvještaj su pokušao da evidentira stanje kako bi imali dokumentovane razloge da se dalje bave suštinskim promjenama kada je u pitanju prevazilaženje diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja.

Šefica Sektora za politiku, evropske integracije i trgovinu, Plamena Halacheva, kazala je da je rodna ravnopravnost je jedna od osnovnih vrijednosti Evropske unije.

Prema njenim riječima, na ovom polju je dosta toga urađeno, ali pitanje rodne ravnopravnosti i borba protiv rodno zasnovane diskriminacije su tekući proces.

Navodi da Crnoj Gori mnogo žena radi poslove koji su slabo plaćeni dok je veoma mali broj njih na odlučujućim pozicijama.

Halacheva predlaže Crnoj Gori da obezbijedi statističke podatke podatke, koji nedostaju kako bi riješila ove probleme. Ona je naglasila da prava žena kao i sva ostala ljudska prava nikada nijesu u sukobu sa pravima drugih.

“Borba protiv rodne diskriminacije nije protiv muškaraca. Naprotiv, promovisanje rodne ravnopravnosti i učešće žena u ekonomskomm političkom i društvenom životu doprinosi cjelokupnom društvu. Ne radi se samo o jednakim pravima i osiguravanju pravednosti za sve žene, zapravo radi se i o izbjegavanju traženja ljudskog kapitala, to je nešto što više ne možemo sebi da priuštimo”, dodala je Halacheva. “Ukoliko žene nijesu ohrabrene naš kolektivni potencijal u svijetu nije u potpunosti korišten.”

Zamjenik Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Siniša Bjeković, kazao je da je istraživanje koje je ova institucija sprovela krajem novembra i decembra prošle godine pokazalo da je percepcija građana da u Crnoj Gori još uvijek postoji izražena diskriminacija.

Navodi da oko 70 odsto ispitanika tvrdi da ona postoji u većem ili manjem obimu kao poseban društveni problem.

“Ono što je značajno, kada govorimo o diskriminaciji uopšte, jeste da je najveći broj slučajeva jednako kao što i percepcija samih građana se dešava upravo u području rada”, kazao je on.

Bjeković navodi da je istraživanje pokazalo da su žene pri vrhu onih koji se tretiraju kao rizične grupe kada je u pitanju diskriminacija kao pojava. Dodaje da žene mnogo manje vjeruju u institucije nego muškarci.

Prema njegovim riječima, važan fenomen su i specifične grupe unutar tržišta rada kada su žene u pitanju.

“Moram da kažem da su posebno ranjive grupe žene koje se ostvaruju kao majke odnosno u vrijeme materinstva, a druga ne manje značajna grupa jesu žene koje su u dobi kada predstavljaju opterećenje onima koji nude posao a na neki način predstavljaju bezizlaznu situaciju za žene koje u poznoj dobi pokušavaju da nađu posao a žrtve su tranzicionog perioda u kojemu su ostale bez posla”, kazao je Bjeković

Ombudsman je kao posebno ranjivu prepoznao grupua žena zaposlenih na određeno vrijeme.

Glavna istraživačica, Olivera Komar, kazala je da cilj ovog istraživanja bio da uključivajući i konsultujući sve bitne aktere, institucije, građane, građanke, žene i muškarece koji  su imali iskustva kada je u pitanju diskriminacija na radnom mjestu da učine ovu pojavu što je moguće vidljivijom jer to je, kako navodi, nešto o čemu svi mi znamo ali vrlo malo dokaza imamo.

Komar je predstavila ključne rezultate kao i preporuke nastale nakon istraživanja.

Navela je da je urađena pravna analiza, pregled literature, da su uzeti podaci od institucija, intervjuisana su 42 predstavnika institucija koje su na bilo koji način nadležne da reaguju u slučajevima diskriminacije na radu, organizacije civilnog društva, sindikati, nevladine organizacije, Privredna komora i dr. Rađeno je i online istraživanje prilikom kojeg je na anketu odgovorilo 995 žena i muškaraca.

“S obzirom na to da nismo imali slučajni uzorak, da nismo birali mi ispitanike nego su se oni sami javljali, podaci su reprezentativni za grupu koja se javila, dakle ne možemo da generalizujemo rezultate za cjelokupnu Crnu Goru. Ali kad pogledate to što smo dobili, kada pogledate strukturu uzorka koji se javio možemo da predpostavimo da je situacija na nivou cijele Crne Gore i gora”, kazala je Komar.

Kako je pojasnila, razlog je taj što u njihovom uzorku ima mnogo više nego što je to na prosjeku države visokoobrazovanih, a kako navodi, diskriminacija više pogađa one sa srednjim i nižim obrazovanje. Takođe, ispitanici su uglavnom bili osobe koje  žive u najurbanijim djelovima Crne Gore, a kako kaže, diskriminacija se ne dešava tu.

Od ukupnog boja ispitanika, 627 njih popunilo je preko 90 odsto upitnika, a 15 žena koje su doživjele diskriminaciju ispričale su svoje priče.

Komar navodi da je pravna analiza pokazala da je crnogorski pravni okvir relativno potpun i da je glavni problem implementacija.

“Jedan od glavnih momenata kada diskriminacija nastaje je upravo ovaj momenat porodiljskog odsustvo i problem ugovora na određeno u kojima žene praktično upadaju u jedan vakum u kojem nemaju mogućnost pravne zaštite”, kaže Komar.

Na pitanje da li prepoznaju diskriminaciju na radnom mjestu po osnovu pola kao nešto što je nezakonito 96 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno.

Oko polovine ispitanika smatra da rodno zasnovanu diskriminaciju treba prijaviti inspekciji rada, oko 40 odsto njih je kazala poslodavcu, otprilike isti procenat njih smatra da se treba bratiti Ombudsmanu.

Dvije petine žena (41 odsto) kazalo je da su bile drugačije tretirani zbog roda dok je duplo manje muškaraca (21 odsto) odgovorilo potvrdno na ovo pitanje.

Tri četvrtine (77,1 odsto) ispitanika kazalo je da se nikome nije obratilo kada se dogodila diskriminacija.

Od ovih što su prijavili diskriminaciju, njih 9,4 odsto kazalo je da se obratilo inspekciji rada, 4,1 policiji, 4,5 tužilaštvu 2,9 Ombudsmanu i isto toliko tužilaštvu a 3,3 nevladinim organizacijama dok se svega 1,2 odsto ispitanika obratilo Agenciji za rješavanje sporova u oblasti rada.

Na pitanje šta se dogodilo kada su prijavili diskriminaciju nadležnim organima 71,7 odsto njih kazalo je da su ih saslušali ali da su im kazali da im ne mogu pomoći, 10,8 odsto kazalo je da su ih saslušali i pokušali da pomognu, isto toliko je kazalo da su bili izuzetno predusretljivi i pomogli im da se procesuira slučaj dok je 6.5 odsto kazalo da su odbili da ih saslušaju.

Komar navodi da postoji skepsa kada je u pitanju dokazivanje slučaja diskriminacije.

“Dosta predstavnika institucija, posebno onih na nižim nivoima, su govorili o tome da treba prijaviti ali da se u većini slučajeva diskriminacija ne može dokazati”, kaže ona.

U izvještaj su uključeni i citati ispitanika.

“Iskustvo pokazuje da se žene povlače kad god je teško dokazati diskriminaciju. One pribjegavaju nekim alternativnim načinima da se zaštite i nađu pomoć”, kazao je pripradnik policije.

Sudija koji je učestvovao u intervjuu naveo je primjer u kojem je poslodavac zaposlenoj produžavao ugovor na po mjesec sve dok nije zatrudnjela.

“Recimo u jednom slučaju, žena je imala ugovor na određeno vrijeme od 30 dana, koji je stalno obnavljan sve dok nije ostala u drugom stanju. Nakon toga je poslodavac prestao da obnavlja ugovor, što u pravnom smislu nije predstavljalo diskriminaciju, iako je bilo očigledno da je kompanija zloupotrijevila pravila”, kazao je sudij.

Istraživanje je pokazalo da je iskustvo sa potencijalno diskriminatornim pitanjima na razgovoru za posao odgovorilo je 68 odsto ljudi.

Trebalo je da svojim angažmanom zamijenim djevojku koja je bila trudna i trebalo je da ide na trudničko. Nakon isteka odsustva planirali su da joj daju otkaz. Meni je rečeno “da u naredne dvije godine ne smijem da ostanem trudna”, – žena, 37 godina.

Komar kaže da poslodavci poluotvoreno pričaju o tome sa ljudima koje zapošljavaju.

Kod određenih grupa lica ima višestruke diskriminacije osim diskriminacije na osnovu roda kao što su osobe sa posebnim potrebama, LGBT grupe, manjinske etničke grupe.

Kada se radi o neprikladnim pitanjima prilikom zapošljavanja – 64 odsto žena pitano je o bračnom statusu. a 40 odsto muškaraca; 31 odsto žena pitane su imaju li planove da se udaju uskoro, a 20 odsto muškaraca o planovima o ženidbu. O broju djece propitivana je skoro svaka druga žena, i četvrtina muškaraca. O tome da li planiraju da imaju djecu pitana je jedna trećina žena i jedna četvrtina muškaraca.

“Da dostave medicinsku dokumentaciju da nijesu trudne u tom trenutku pitana je svaka deseta žena koja je učestvovala u online istraživanju”, kazala je Komar i dodala da su druga neprikladna pitanja postavljana jednako i ženama i muškarcima

Ukupno 143 ispitanice iz ankete su navele da su bile trudne barem jednom od 2008. godine, 35 odsto njih da nijesu bile plaćene ili da nijesu primale državne benificije tokom porodiljskog odsustva.

Na osnovu podataka u izvještaju su napisane preporuke za razne institucije i organizacije kako bi se smanjila rodno zasnovana diskriminacija na radnom mjestu.

Programska direktorka, Mreža žena Kosova, Nicole Farnsworth, navela je da je slično istraživanje rađeno je i u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji, BiH i Kosovu.

Prema njenim riječima, i u regionu postoji problem implementacija zakona.

“Teško je napraviti zajednički zaključak jer su sve države različite, ali se generalno može reći da postoji potreba za podizanjem svijesti unutar institucija o tome šta je sve spada rodno zasnovana diskriminacija, kao i pravni okvir”, kazala je ona.

Farnsworth navodi da je upravljanje podacima loše u svim državama, kao i da je minimalan pristup besplatnoj pravnoj pomoći.

“Pristup besplatnoj pravnoj pomoći može biti ključan faktor koji bi omogućio većem broju žena da prijavi rodno zasnovanu diskriminaciju”, rekla je ona.

Izvještaj je dio regionalne inicijative sa ciljem rješavanja problema diskriminacije u šest zemalja Zapadnog Balkana, a projekat je podržala Evropska unija.  Istraživanje je rađeno kroz projekat Unađređenje radnih prava žena koji je finasirala Evropska unija i kofinansirala Švedska razvojna organizacija.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply