PIŠE: Larisa Porčić Filipaj

Već neko vrijeme razmišljam o ovoj temi i polako kreiram svoje iskreno mišljenje. Podstaknuta nedavnom ispovješću majke djeteta sa teškoćama u razvoju, kojoj se lično divim, shvatam da je vrijeme da iznesem svoj stav na temu ko su te žene, majke, kraljice odnosno lavice.

Majka sam predškolarca urednog razvoja i trogodišnjakinje s teškoćama u razvoju, zbog hromozoma viška, svakodnevno živim i gledam dvije krajnosti odrastanja i svoje „žongliranje“ među njima.

Danas je jako teško i izazovno biti dobar roditelj, pa čak i u „idealnim“ uslovima. Očekivanja su sve veća kako za djecu tako i za roditelje. Imidž, prestiž, nadmetanje, ispunjavanje vlastitih neostvarenih snova i ambicija kroz dijete, svakodnevni stres, frustracije… Sve su to stvari koje nas roditelje pritiskaju, a mi uzročno-posljedično pritiskamo svoju djecu.

Ne, nije preuveličavanje, naša uloga je časna. Zastanite na trenutak i pokušajte zamisliti uz sve to i borbu za zdravlje djeteta, za prihvaćenost, za osnovna ljudska prava, borbu protiv straha od neizvjesne budućnosti… Mogla bih još mnogo toga dodati, ali i ovo je dovoljno da shvatite kolika je to borba za jednu majku djeteta sa teškoćama u razvoju.

Pri tom nam se nameću logična pitanja: Kako jedna mama sve to može izdržati? Što nas to pokreće i daje nam snagu? Jesmo li mi mame koje vodi neizmjerna, iskrena i nevina ljubav prema djetetu? Dobijemo li natprirodna moć kada nam se rodi dijete s teškoćama? Jesmo li samo „prosječne“ žene koje se trude da budu najbolja moguća verzija sebe? Je li nam dozvoljeno da ponekad budemo slabe, tužne i uplašene? Osjećamo li se ponekad izolovano od svijeta? Smijemo li sebi dopustiti  bol, jesmo li usamljene? Odgovor je da smo mi majke djece s poteškoćama u razvoju „Supermame“ ili ti Crème de la crème našeg društva. Ne, nije preuveličavanje, naša uloga je časna.

Mi jesmo jake, DA, imamo natprirodne moći koje crpimo iz bezuslovne ljubavi naše djece. Mi smo hrabre, neustrašive, uporne i borbene. Nezaustavljiva sila. Priznajmo to i prigrlimo kao takvo, jer mi smo žene, majke, kraljice, lavice. Svoju titulu nosimo ponosno sve do zadnjeg daha jer nas naša djeca tako vide i to im dugujemo.

Vrijeme je da i mi pogledamo sebe. Ko smo mi? Jesmo li mi samo „tipične“ mame naše ne baš posve „tipične djece“? Ja znam što vidim kad pogledam u svoje ogledalo. Voljela bih da sve vidimo isto. Ne zaboravimo da nas čekaju i naši neostvareni snovi. Nikada nemojte odustati, svoje snove malo preoblikujte i čekajte pravi trenutak, koji će doći.

Živimo za svoju djecu i njihovo bolje sjutra, borimo se svakodnevno uz njih i za njih i pomozimo im da ostvare svoj puni potencijal. Neka nam zvijezda vodilja bude njihova ljubav, a nagrada za trud njihovo bolje sjutra.