Ekrani: Što bi svaki roditelj trebalo da zna

PIŠE: Darija Petović Bambur, Mama blog

Kada smo vi i ja odrastali, o ekranima se nije puno brinulo, jer nisu bili sveprisutni kao što su danas. Od jednog TV-a u kući i crtanog filma u 19.15h nikoga nije boljela glava. Danas je puno toga drugačije – pametni telefoni, aplikacije, društvene mreže, igrice, cijeli TV kanali dizajnirani za specifične ciljne grupe…

Moderne tehnologije se toliko brzo mijenjaju da zaslužuju našu pažnju i preispitivanje mnogo više nego što bismo to voljeli da priznamo.

I kao i sve drugo što nam je nepoznato, i uticaj ekrana u nama izaziva dozu straha, a strah nije mjesto sa kojeg treba donositi odluke, naročito ako je riječ o djeci. Zato ja više volim da se dobro upoznam sa onim od čega se plašim, i u ovom tekstu sa vama dijelim ono što sam do danas o uticaju ekrana saznala.

Kada sam se prvo dala u istraživanje, bila sam zbunjena količinom suprotstavljenih teorija. Neki od autoriteta na području dječijeg razvoja koje izuzetno cijenim imali su sasvim oprečna mišljenja o upotrebi ekrana. Ali neću vas zamarati detaljima, preći ću odmah na stvar. Jedno je sigurno: ekrani izazivaju zavisnost.

Ne samo što ekrani sami po sebi izazivaju zavisnost, već i način na koji su sadržaji kreirani izaziva zavisnost. Ne zato što tamo negdje sjedi grupa zlih čikica sa bijelim rukavicama kojima je cilj istrebljenje vrste, već zato što je to stvar profita. Korisnički interfejs je dizajniran tako da nam konstantno daje injekcije dopamina, kako bismo tražili sve više i više.

Vidite, to vam je isto kao i spor o tome da li djeci treba kontrolisati unos slatkiša. Mnogi će reći zabranjeno voće je najsladje. To je vjerovatno tačno, ali sa druge strane, ostaviti djetetu odgovornost da se kontroliše samo prema nečemu što izaziva zavisnost nije fer.

Druga stvar koja me brine jeste sami sadržaj: kakve uzore djeci postavljamo? Svi ljudi koje srećemo, sve što gledamo, čitamo, čime se okružujemo utiče na nas. Koliko je onda uticaj figura sa TV-a, youtube-a i ostalih medija? Toliki da bismo ih komotno mogli nazvati trećom roditeljskom figurom u životu naše djece.

Ljudska bića imaju tendenciju da se adaptiraju, normalizuju stvari koje su inače bile neprihvatljive: nasilje, diskriminaciju, iskrivljene ideje o seksualnosti, uspjehu, vrijednostima… Jednostavno, naviknemo se posle odredjenog vremena i to postane normalno.

Treća stvar koja me brine jeste što vrijeme provedeno pred ekranima oduzimamo od drugih stvari kojima bismo se mogli baviti, a mnogo su zdravije i bolje za nas – oduzimamo od vremena provedenog u prirodi, od druženja sa bliskim ljudima, i ono što je jedna od najvažnijih stvari kada govorimo o dječijem razvoju: oduzimamo od vremena za slobodnu igru, a kroz igru najviše uče.

Četvrto, pitam se kako sjedanje pred ekranom utiče na fizički razvoj i zdravlje? Crna Gora je prva zemlja u Evropi po gojaznosti djece. Šta je sa kičmom, očima?

Peto, brzina kojom se slike u npr. crtanim filmovima smjenjuju daleko je veća od brzine kojom se smjenjuju slike pred vašim očima dok razgovarate sa nekim. Ta brzina pretjerano stimuliše mozak i dovodi nas u stanje stresa, jer ekrani nisu bili planirani evolucijom. Otuda epidemija djece sa poremećajima pažnje, učenja itd. Ne kažem da su ekrani jedini razlog, ali jedan od važnih faktora koji tome doprinose jesu nesumnjivo. Samo svjetlo u koje zurimo je neprirodno, što utiče na naš hormonalni status i time i kvalitet sna.

Na kraju, ekrani našoj djeci ne dozvoljavaju prostor za dosadu, a dosada je preduslov za kreativnu akciju, za razvoj, jer ih tjera da “uključe” mozak.

Sigurna sam da bismo mogli nastaviti ovu listu. Istina je da još nismo doživjeli da vidimo cijele generacije djece koje su odrasle uz pametne telefone. Ali već sada vidimo tinejdžere koji su sve depresivniji, djecu koja imaju problema sa motivacijom, socijalizacijom, učenjem i emocionalnim sazrijevanjem i dio toga ne možemo, a da ne pripišemo ovim velikim promjenama u načinu života poslednjih decenija.

Ali, kao što rekoh, rješenje nije u strahu. Rješenje je u razumijevanju i pronalaženju srednjeg puta. Najprije moramo biti svjesni rizika da bismo se mogli okrenuti pozitivnim stranama, kojih takodje nesumnjivo ima.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply