Minić: Naš posao nijesu dva tri časa dnevno i tri mjeseca odmora

Zabluda je i predrasuda da je posao nastavnika lak, zabluda je mnogih, a nju je vjerovao i profesor crnogorskog jezika i književnosti Miroslav Minić, koji pojašnjava da ljudi misle da oni odu u školu, odrade dva-tri časa dnevno, a onda uživaju u mjesec dana odmora zimi i tri mjeseca ljeti.

“To uopšte nije tako. Svi mnogo i naporno radimo u školi, imamo mnogo vannastavnih aktivnosti, ali to javnost ne zna. U vremenu u kojem živimo, kod nas mnoge profesije nijesu više toliko poželjne, pa ni poziv učitelja, nastavnika, profesora. Kad uzmemo za primjer Finsku ili Estoniju, gdje je ovaj poziv jedan od najzanimljivijih i posao je koji mnogi ljudi žele da rade, čak i 10 puta više nego druge, tek onda vidimo koliko je ovdje ta profesija na marginama”, kaže on za Pobjedu.

Minić, koji je i novinar, zaljubljenik u umjetnost, pogotovo književnost i film i građanski aktivista, jedan je od prošlogodišnjih dobitnika nagrade iz Fonda za talente i kvalitet, koji je uspostavilo Ministarstvo prosvjete kao podršku najboljim đacima i nastavnicima.

On smatra da je Fond značajna novina koja će dodatno motivisati i učenike i predavače. Vjeruje da će Fond, kolikotoliko, uticati na promjenu svijesti o toj profesiji.

“Ovo je prvi put da se učenici i profesori stimulišu. Vidimo djecu koja se muče, takmiče, uče, dobijaju peticu i na kraju Luču, upišu fakultete kao i sva druga djeca koja se možda i nijesu toliko trudila i mučila. Sada, kroz Fond, imamo mogućnost da napravimo razliku, da talentovani i kreativni đaci i profesori budu nagrađeni za svoj rad”, kaže Minić.

Kada je odlučio da počne da radi u školi, svi prijatelji bili su iznenađeni. Govorili su mu: „Kako ćeš ti da uđeš u učionicu? Da li ćeš ti moći da budeš autoritet učenicima? Ti nijesi strog. Tebe će da snađu…“ Poslije samo nekoliko dana provedenih u učionici zaljubio se u ovaj posao.

Pripravnički je odradio u Srednjoj trgovinskoj školi u Podgorici, gdje je ostao još dvije godine. Priča da je odmah ostao fasciniran nastavničkim pozivom.

“Mnogo predrasuda koje sam imao urušile su se. Kao ona da današnje generacije nijesu kao mi – to je priča ljudi koji počinju da stare duhom. Kako je sve bilo bolje nekad… Kad uđeš u učionicu, ako ne voliš mladost, ako je ne razumiješ, ako je ne osjećaš, onda to nije mjesto gdje treba da radiš”, dodaje Minić.

Minić se trudi da u svoju učionicu unese inovacije, da njegovi časovi budu drugačiji… I uspio je. Svjedočanstvo su brojni uspješni projekti za koje on i njegovi đaci dobijaju priznanja. Razbio je stereotip da je škola mjesto gdje učenik u učionici odsluša predavanje i odgovara za ocjenu. On je profesor koji nastavu drži i na otvorenom. Ponekad na livadi. Sjede i razgovaraju. Sa svojim đacima ide u pozorište, na koncerte, bioskop.

“Nijesam od onih koji vole da daju jedinice. Kada je dam, smatram da je to jedinica meni”, objasnio je Minić.

Pomoglo mu je bavljenje novinarstvom. Bio je urednik rubrike kultura i mnogi negovi prijatelji su umjetnici. Kada je radio u Trgovinskoj, učili su dramu i pričao je tih dana sa đacima o pozorištu. U jednom odjeljenju rekli su mu da nikada nijesu bili u pozorištu. Pozvao je pozorište i tražio 30 karata, da im plati u 10 rata, ali su im ih oni poklonili.

“Odlučio sam da gledaju predstavu „Ko se boji Virdžinije Vulf“. Želio sam da ih na najljepšti mogući način šokiram, da se zamisle… Nikada neću zaboraviti kada smo izašli, na stepeništu su mi postavili 1001 pitanje. U školi smo danima razgovarali o toj predstavi. Mnogi su nastavili da idu u pozorište…”, prisjeća se on.

Sluša intuiciju. trudi se da razumije đake, da vidi što je to što im smeta, što im fali, što ih zanima, na koji način da ih zainteresuje. Srušio je i predrasudu da su u srednjim stručnim školama loši đaci, koji će da se bave zanatima i koje ne interesuje književnost, umjetnost..

“Kada kreneš sa njima u razgovor, ako zanemariš predrasude, ako im daš šansu da pokažu kvalitet i potencijale koje imaju, ti prepoznaješ učenike koji nekada možda nijesu bili motivisani da uče i primjećuješ svojevrstan preporod kod njih”, priča Minić.

Priznaje da, ipak, postoji razlika između stručnih škola i gimnazija. Kaže da je to, prije svega, zbog toga što u gimnaziji ima „mnogo više ljepših predmeta, više izbornih predmeta“, što ga posebno raduje.

“Mi smo o tome maštali. Gledali smo američke filmove gdje se u školama biraju izborni predmeti, što bi ti volio da učiš, a što ne bi… Maturanti sada imaju osam časova izborne nastave sedmično, što je predivno”, smatra ovaj profesor.

Izbor: Portal Analitika/CDM

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. “Nijesam od onih koji vole da daju jedinice. Kada je dam, smatram da je to jedinica meni”, objasnio je Minić.

    Svaka čast! To je stav kvalitetnog prosvjetnog radnika i dobrog čovjeka! Samo naprijed i puno uspjeha u daljem radu!

  2. Svaka čast za kolegu! Divan primjer srednjoskolskih profesora…

    Ova maksima bi mogla poslužiti svima onima koji sebe smatraju nedodirljivim:
    “Nijesam od onih koji vole da daju jedinice. Kada je dam, smatram da je to jedinica meni.”

  3. U nadi,da će većina profesora pročitati Vaš stav o edukaciji,obrazovanju,vaspitavanju mladih…jer,sama se rado sjetim,profesora koji nisu dali da upadnu u stereotipe i dosadu,samim tim,koliko su takvi profesori uspjeli da “kupe”našu pažnju i stvore ljubav ka tom predmetu.Nažalost,mnoga većina je stvorila odbojnost ka nekom predmetu,medjutim,danas shvatam-da takvi profeseri nisu ni mogli prenjeti znanje jer je fakat da ni oni sami ne poznaju materiju.A to je tužno.Vama profesore sve čestitke i Hvala Vam što postojite!

  4. Nazalost to je mišljenje mnogih roditelja i ljudi “u foteljama” koji bi trebali da “stite” prosvetu pa smo zato tu gdje jesmo.
    Imala sam cast da mi doticni predaje, stvarno je kvalitetan i poseban prije svega covjek pa tek onda nastavnik.
    Sve najbolje u daljem radu Miro!

  5. Savrseno razmisljanje jednog prosvetara.Posebno mi se svidja taj psiholoski momenat koji posjeduje.Treba dijete procitati,prihvatiti i dati im sem znanja i podrsku.Ovo nije novina, ja se sa ovim srecem svakodnevno kroz skolovanje svoje djece.Da im je lako-nije.Svako dijete nova je priča.Roditeljstvo danas i nekad…Respect za ove ljude.👏👏

Leave a Reply