Kad se svekrva, mama i tetka umiješaju, skidanje temperature izgleda ovako

PIŠE:

Većina nas se već dobro uvještila na koji način i pomoću čega je najlakše i najbrže skinuti djetetu temperaturu. Međutim, dok nismo došli do “svog načina” često smo slušali savjete drugih. Koliko god nam bilo nevjerovatno i nebulozno, neke smo u momentima neznanja i sopstvene nemoći čak i primjenjivali.

– Stavi joj krompir na tabane, reče moja majka dok sam joj se jadala.
Željela je dati bolji savjet pa se ubacuje i svekrva.
-Ma kakav krompir, kukuruzno brašno je zakon.
Dvije protiv jedne. Zato ćutim i klimam glavom, radiću po svom. Po savjetu ljekara.
Popodne nam dođoše gosti.
– Obuj joj čarapice natopljene u sirće, reče tetka.
– To je jedini način koji pomaže, nastavlja dok srče kafu i pali cigaretu.

Neka, ostaviću sve to za kasnije, šapnem im ja i odlazim da prozor otvorim na kip jer od tetkinih cigara me već počinju štipati oči.
Sada ću se držati savjeta ljekara, sirupić i tuširanje.

-Ma da ti ljekari nešto znaju, danas ti dijete ne bi imalo temperature, zaključuje svekrva koja je osim kulinarstva, izgleda i medicinu “diplomirala”.

Vidim ja, ne vrijedi mi raspravljati se. Njih tri na mene jednu. Kao poručena stiže komšinica na kafu. Naravno, vesela ženska “trojka” je uvode u problematiku i kao što se da pretpostaviti, komšinica je riješena da opovrgne sve savjete svojim provjerenim načinom.

– Rakija!” Viknu komšinica i nastavlja.
– Kad smo već kod nje, daj sipaj mi onu vašu lanjsku dudaru.

Provjeravam temperaturu djetetu. Sirup je djelovao. Smirena i manje bolna, okreće se da odrijema. Koristim priliku i odlazim u apoteku. Nisam se dugo zadržala, desetak minuta. Dnevna soba u koju prvo ulazim je prazna. Čujem glasove u dječijoj sobi. Otvaram vrata i dočekuje me miris nepoznatog porijekla. Dete leži u krevetu, njih četiri se smijulje. Imam sta vidjeti. Sad mi je jasan miris. Na nogama oblog od rakije, a na tabanima krompir (rendani). Rukice u rukavicama napunjene kukuruznim brašnom, a na čelu mokra krpa. Vidim list hartije viri ispod majice. Kažu svinjska mast na novine namazana, pa na grudi stavljena. Čarapice u sirće umočene taman su krenule da joj obuju. Stanem. Pogledam ih. One se i dalje smijulje.

– Pa lijepo, kažem ja,
– Fali nam jabuka u ustima i imamo praseće pečenje sa svim začinima. Kad bi na pečenje dodala, lanjsku dudaru, tetkin duvan iz Hercegovine, pa još i kijseli kupus na sve to…bila bi to prava gozba.
– Šta kazeš? Uvrijeđeno će moje “savjete”.
– Tako nam i treba kad hoćemo da ti pomognemo, rekla je moja mama mašući rukama.
– Jest da je tvoja, ali što ima jezičinu, kazaće svekrva priji dok po običaju “hvali” snaju.

Ne treba da vam kažem da je sveki pet dana ćutala i okretala glavu. Mama je uplakana izašla iz kuće. Tetka je uvrijeđeno prosiktala kako sam nekulturna. Komšinica nije dolazila mjesec dana na kafu i rakijicu.
Kako izbjeći ovakve situacije pitate se… NIKAKO! Uvijek će se naći neko, nešto, negdje… Vaše je da ne odustajete od “svog načina”. Jer mama + doktor su najbolja kombinacija za vaše dijete.

SOS linija baner

Comments

  1. E ovo vam je ziva istina…sve te mozguse i svi bolje znaju od majke…. ustaljena prica… da su znali kako treba podizati djecu podizale bi ih…a dosta njih svoju djecu nije na ucilo ni osnovnom vaspitanju jer ga ni one nemaju

Leave a Reply