Priča za sva živa bića

Podijeli priču!

PIŠE: Mama Marija

Priča se nije zbila nekada davno, dešava se svakodnevno. Svuda oko nas.

Postoji mjesto ljepotom udaljeno hiljadama kilometara, a metričkim sistemom tek par stotina metara od svih tvorevina onog što nazivamo civilizacija i posljedica koje su one ostavile za sobom.

Mjesto još uvijek neuprljano. Ono koje budi odgovornost podsjećajući nas da smo potekli iz prirode i da smo dio nje. Mjesto na kojem se zapitamo zašto smo se tako iskvarili, zašto smo se odrodili od onog iskonskog u nama. Tjera nas na traženje odgovora, kopanje po godinama nagomilavanom đubretu, zadiranje u najmraćnije uglove naše ličnosti, ne bi li smo našli korjen potrebe za destrukcijom.

Na tom mjestu, među brezama, čiji šum lišća koje pleše sa vjetrom savršeno dopunjuje rijeka svojim tihim žuborom pozdravljajući sve ljepote na koje nailazi tokom putovanja, došao je novi život. Instinktivno i rasuđujući šta je najbolje za njena čeda, mama keruša je izabrala mjesto pod velikim kamenom, mekano zahvaljujući nagomalanom lišću, toplo zahvaljujući sunčevim zracima koji su se odlučno probijali kroz brezino granje.

Mali su bili. Nemoćni. A, najsrećniji u životu. Tu je bilo sve što im je potrebno. Mekano, udobno, ušuškano, toplo, puno ljubavi koju su prepoznavali svakim otkucajem majčinog srca. Preživjela je štošta. Pseći život je rijetko kad lagan. Snalazila se, lutala, nekada je znala i zaplakati, mada malo ljudi zna da su psi za to sposobni. Čekala je sve vrijeme, ali nije znala tačno šta. Sada je shvatila. Čekala je razlog za život. Dokaz da je snažna i više nego što je mislila da jeste. Energiju za koju nije znala da postoji. Rođenjem djece dobila je prizmu kroz koju je čitav svijet izgledao drugačije.

Nije slučajno odabrala ovo mjesto. Tu je priroda nudila sve svoje ljepote. Neka im bar život tako počne, ionako će ubrzo shvatiti koliko sivila postoji naspram ovih živopisnih boja koje nudi ovo od svijeta otrgnuto mjesto.

Ušuškani u topli zagrljaj, zaštićeni majčinom pažnjom, nijesu osjećali teret koji je život pripremio i strpljivo čekao da spusti na njihova pleća čim budu sposobna da pod njim ne puknu iz prve.

Ona ga je osjećala. Trudila se da taj trenutak učini što daljim, mada je znala da je neizbježan. Tek što su počeli ponešto da razumiju, pokušavala im je posredno, blago staviti do znanja da će se možda nekada susresti i sa nekom neprijatnošću. Ovaj raj u kojem su sada jednom će morati da napuste. A tamo, iza zelene linije vidika čeka neki sasvim drugačiji svijet u kojem nijesu svi prijateljski nastrojeni. Neko iz straha, neko iz pakosti i ličnog nezadovoljstva, mogao bi učiniti nešto što nije lijepo. Toga se treba čuvati. A kako? Na to nije imala valjan odgovor. Jedino što ih je znala posavjetovati da ne vjeruju svakoj ruci koja nudi kosku, da dobro osmotre, da nikada ne zanemare svoju intuiciju. Istina, tamo iza zelene linije vidika, nije sve crno. Postoje ljudi u kojima srce još uvijek veselo zaigra pred ljepotom, ubrza u znak radosti kada vide sreću kod drugog bića. Sve ih je manje, utoliko su vrijedniji. Takođe, utoliko ih je lakše raspoznati. Svijetle, ne svjetlošću vidljivom okom, već onom koja ispušta tihe vibracije, a koju srce stvara. Zato, idite srcem i osjetićete ih.

Nije im bilo ni malo jasno to o čemu im je majka govorila. Ali, čuvali su njene riječi podsvjesno svaki od njih želeći da bude prvi koji će spoznati  njihovo značenje i doći da se pohvali pred ostalima.

Do zelene linije vidika prvi put su došli sa majkom. Odlagala je taj dan sve dok nije shvatila da bi svako dalje odlaganje škodilo njima.

Sve je djelovalo još šarenije i zanimljivije nego u gaju u kojem su boravili, iako su na osnovu majčine priče stekli drugačiji utisak. Jurnuli su željni igre i avanture. Sve je izgledalo predivno. Upoznali su predstavnike ljudske vrste. U prvi mah su se uplašili pod uticajem majčine priče i stalnih molbi da budu oprezni. A, onda su shvatili da majka uopšte nije bila u pravu. Uživali su u igri. Svi su bili spremni da ih pomaze, da im daju hranu. Bili su u centru pažnje. Osjećali su se poželjnima u svakom društvu. Poneseni osjećajem zadovoljstva, izgubili su i posljednju kočnicu postavljenu u znak opreza. Čari života među ljudima su bile toliko primamljive da je mali zeleni gaj ostao samo dio sjećanja.

Znala je da će biti tako. Prošla je kroz to. Pokušala je pričom preduprijediti, uticati, pozvati na oprez, ali je bila nemoćna pred znatiželjom, željom za životom i igrom njenih kučića. Pratila ih je. Iz prikrajka gledala, jer svaki put kada bi se približila bila bi grubo otjerana. Njeni kučići to nijesu primjećivali.

Ona je čekala strplivo ono za šta je znala da je neminovnost.

Stasali su njeni kučići. Sve češće su sretali ljude neraspoložene za igru. Počeli su da primjećuju izraze lica na koje do tada nijesu obraćali pažnju. Te skupljene obrve djelovale su prijeteće. Pokušaj maženja nerijetko bi nailazio na grub odgovor ili neko čudno ponašanje koje je majka nazivala strahom. Kao da se preko noći sve promijenilo.

»Odrasli ste«, rekla im je majka.

»Ljudima ne izgledate više slatko i mazno kao nekada. Jedni će u vama vidjeti opasnost. Možete se truditi koliko želite ne bi li im pokazali da za to nema razloga. Svaki takav vaš pokušaj oni će vidjeti kao još veću opasnost. Iako nijeste mislili da ih napadnete, već naprotiv, da se poigrate i mazite, oni mogu napasti vas. Zato, ne ubjeđujte nikog, ako vidite da je svaki pokušaj objašnjenja vaših namjera protumačen kao prijetnja, znajte da nema svrhe da nastavljate, jer jedino što možete da očekujete je to da ćete biti povrijeđeni.

Neki ljudi će u vama vidjeti biće niže vrijednosti. Pokušaće da vas pretvore u svog roba. Zatvoriće vam polje kretanja i vidike. Učiniće vas zavisnim od svoje dobre volje, koja je sve samo ne dobra. Ti ljudi su najopasniji. Uvijek imaju skrivene namjere. Prikrivaju ih iza divnog osmjeha i spremnosti da vam pruže pomoć. Kada shvate da u njima vidite prijatelja, blagonaklonu osobu, ili čak spasitelja, učiniće vas svojim robom, a da nećete biti svjesni kada i kako se to desilo.

Ipak, postoje i ljudi koji će u vama vidjeti biće. Živo biće! Biće vrijedno ljubavi i poštovanja. U tim ljudima ćete naći prijatelja, jer su oni isto pronašli u vama. Držite se takvih ljudi. Ne dajte ih. Branite ih. Kao što bi i oni vas. Ti ljudi su vrijedni žrtve. Čekali su vas, kao što ste i vi njih.«

»Ali, kako da ih prepoznamo kada ne znamo kako izgledaju?«

»Nećete ih prepoznati po visini, težini, boji kose, garderobi. Prepoznaćete ih po pogledu, ispuženoj ruci i onoj melodiji koju srce tiho pjeva, toliko tiho da je mogu prepoznati samo oni slični njemu. Kada je čujete, trčite joj u susret i nikada se više ne udaljavajte od nje.«

—————————————————————————————————-

Završavam priču i vidim kako četiri najljepša oka širom otvorena, netremice gledaju u mene.

»Mama, da li to važi samo za kuce?«

»Ne, dušo, već za sva bića.«

»Pa, i ljude?!«

»Za ljude pogotovu.«

Podijeli priču!

  • HiPP april

    Leave a Reply