Još ne hoda sama? Naša, eno već trči

PIŠE: Jovana Kešanski, Lola magazin

Bilo je to prije sedam mjeseci, sjećam se dobro.

“Dobar dan.”

“Dobar dan.”

Pozdravljam radnicu u piljarnici čija je sestra dobila ćerku istog mjeseca kad i ja svoju.

“Imate li svježih tikvica?”

“Imamo, naravno, dolje su u gajbici”, pokazuje mi prstom.

Čučnem, malo prebiram, ne pritiskam, tražim neku lijepu. Ona primijeti to, pa kaže: “Sve su od jutros”.

“Super, trebaju mi za malecku”, opravdavam rovarenje po gajbi.

“Je l’ voli da ih jede?”

“Vidjećemo danas”, kažem: “Nije ih još probala.”

“Nije ih probala?! Niste joj još dali tikvicu”, začuđena je, oči joj se uvećale.

“Nismo. Još uvijek sisa, ne žurimo nigdje. Za sada je probala šargarepicu i krompir, jede žitarice”, ne znam koji se vrag pravdam.

“Ova naša, bogami, već pasulj tamani. Izmrvimo i malo hljebića u to, sve pojede! Posle prdi k’o prava!”

I… Počinje.

“Jede pasulj, pojede punu šerpicu, jede kiflu, cijelu. Ima svuda sarme. Već izgovara mama, tata. Sjedi već sama. Ima tri zuba. Zna da se lijepo igra s igračkama. Kod svakog hoće, ne plaši se ljudi”.

Pakujem tikvice, klimam, plaćam račun, klimam, pozdravljam klimanjem.

Izlazim na ulicu. Uzimam vazduh duboko, dublje. Zovem muža i počinjem da mu pričam kao ona meni, bez prestanka.

“Ali, ona već jede pasulj, naša tek probala šargarepu, mrve joj i hljeb, naša ni ne zna šta je hljeb, sjedi već sama uveliko i što naša neće da se igra sa onim medvjedom i onom muzičkom igračkom?”

“Pa, dobro, neka jede pasulj, ješće ga i naša”, kaže pribrano.

“I sjedeće kad bude spremna”, kaže pribrano.

“Čemu tolika drama”, pita.

I zaista, čemu drama, pitala sam se na stotine puta za ovih trinaest mjeseci. Čemu drama?

Od kada sam postala mama kao da me je neko, van moje volje, stavio na atletsku stazu da se trkam, da se takmičim. Pored mene, lijevo i desno, sve mame k’o ja, ruku oslonjenih na kolica u kojima su bebe. Neke plaču, neke ne. Na majke čije bebu plaču, s tribina se gleda sa čuđenjem. Čuju se povici „gladna je, nahrani je“, „puna joj je pelena“, „ne uzimaj je u ruke, ne navikavaj je“, „hladno joj je“, „toplo joj je“. ‘Ajd što dobacuju s tribina, dobacuju i druge mame, uglavnom one čija djeca spavaju mirno u kolicima.

„Moja obožava da bude u kolicima, kako to da tvoja ne voli“, pita prva do mene.

Nekad svjesno, nekad nenamjerno, ali većina mama se takmiči (bar latentno) u pogledu svega, od ishrane preko broja zuba do marke odjeće, i posebno u pogledu motornog razvoja djeteta.

“Moj počeo da sjedi sa šest mjeseci. Tvoja nije još. Pa kako?”

“Moja prohodala sa deset mjeseci, da je vidiš, ko prava, neće za ruku da nas uzme.”

“Tvoja ima osam zuba? Naša, bogami, deset!!!”

“Mi već jedemo meso. Kako niste probali, pa zar nije trebalo da ga uvedete sa sedam mjeseci?”

“Tri pjesmice zna. Priča k’o navijen. Kako to da tvoj kaže samo tata, mama, baba? Pa, je l’ mu pričate?”

“Mi skinuli pelene sa petnaest mjeseci. Šta čekate, je l’ neće na nošu?”

I tako redom.

Čuje se to svuda, u prodavnici, ambulanti, na savjetovalištima, na ulici, za kasom.

Stalno.

I da se razumijemo, nije to „samo“ dobronamjerna razmjena iskustava, ima tu i  te kako nadmetanja. I počinje još u porodilištu – koja se koliko napatila, koja je vrištala, koja „a“ nije pustila, koliko je sati trajao porođaj, koliko koja šavova ima, doje li i koliko koja mlijeka ima. Čim zacijele, priča se prenosi na odojčad.

I baš kad su najosjetljivije i najzbunjenije, jedna drugu ovakvom pričom još više zbunjuju, jer se upoređuju, jer rast i razvoj djece upoređuju.

Nedavno me jedna komšinica pitala, dok sam držala Srnu za ruke: “Još ne hoda sama? Naša, bome, eno već trči”.

Super.

Šta drugo da kažem? Da pravdam normalan razvoj svog djeteta ko da nešto škripi, da joj objašnjavam da ne može da hoda u skafanderu, da je svako dijete priča za sebe, da je nisam rodila da se nadmećem, da se trkam, jurim, da je forsiram da bi drugi rekli – ma, bravo. Da preko nje prebijam i liječim neke svoje frustracije, želje, nesavršenosti?

Volim kada čujem mame ponosne na svoju djecu. Ne volim da čujem mame koje se nadmeću (i one su naravno ponosne, ali one to prezentuju drugačije). Razlika se osjeti u interpretaciji, boji glasa, stavu, položaju ruku, čuđenju što neki drugi mališan nije istim tempom postigao što i njihovo dijete.

Ovoga je bilo i ranije. Ovoga je bilo oduvijek, bez obzira na uzrast. Sjećam se priprema pred matursku veče u srednjoj školi. Sjedimo kod drugarice, njeni imućni, nikad joj, Bogu hvala, nije falilo. Iznosi pred mene haljinu na ofingeru, lijepu, lepršavu. Pitam je kakvih još ima da se kupi.  Odgovara njena mama: “Za tebe mršavu, ima veći izbor i nisu skupe, imaš ih baš budzašto u onom butiku ‘Mira’, ne moraš dalje ni tražiti. Moja Sanja ima specifičnu građu, lijepe velike grudi, uzan struk, pa smo jedva ovu našli. Taman će joj duge noge i manekenska figura doći do izražaja”.

I to je to. Učenje u tri rečenice svog djeteta da je sve u lijepim grudima, zgodnim nogama, uzanom struku i da se mršava djeca radnika lakše obuku i da njima nije to toliko važno.

Mislim da bismo svi skupa trebali da se opustimo, da sjutra ne bismo imali klince nezadovoljne i nesigurne u sebe.

Da se manemo nadmetanja i upoređivanja, da živimo rasterećeno, onako kako osjećamo da je za našu djecu i nas najbolje, pa makar to drugima izgledalo kao najlošiji mogući izbor.

Volim kada čujem mame ponosne na svoju djecu. Ne volim da čujem mame koje se nadmeću (i one su naravno ponosne, ali one to prezentuju drugačije). Razlika se osjeti u interpretaciji, boji glasa, stavu, položaju ruku, čuđenju što neki drugi mališan nije istim tempom postigao što i njihovo dijete.

Da ih odgajamo osluškujući glas iz grudi, jer on nikad nije omanuo, da vjerujemo u njih i kad kaskaju i kad jure u prohodavanju, i kad jedu pasulj i kad samo za siku znaju, da ih ne upoređujemo nikad i ni sa kim, da ih naučimo da su najbolja i najljepša baš takva kakva jesu, sa klempavim ili sitnim ušima, sa mnogo ili malo zuba, sa krivim ili ko strijela pravim nogama, sa manjkom ili viškom kilograma, u bilo kakvoj odjeći.

Da ih naučimo da se smiju, da se raduju životu, da se takmiče sa sobom zbog sebe.

Da svemu ovome naučimo i sebe.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Jao,ziva istina,kao da su sa bebama na takmicenje krenuli. Bebe od cetiri mj.vec sjede,sa pola godine stoje,a sa sedam,osam prohodaju. A vec,hranjenjr,necu da komentarisem,do osmog mjeseca vec sve jedu,kao odrasli. Sve ima svoj red i svaka beba je jedinka za sebe. Samo da su nam zive i zdrave.

  2. Gledati sebe i svoju porodicu je najveci uspjeh jedne majke. Brinuti o njima njezno i sa puno ljubavi,tako da ce i ta djeca samo ljubav siriti. Pipkanje po guzi da se provjeri je li vrsnjak njenog djeteta ostavio pelene i komentari tipa a kako to on/ona nije a moje jeste,treba pustiti da odu niz vjetar jer sa takvim osobama ,PRIMITIVNIM,koje gledaju tudje zivote prije nego svoje,ne moze se raspravljati. To su drugacije dimenzije i samo neka oni “mlate” i komentarisu. Oni za bolje i ne znaju. To je visevjekovna tradicija i tesko se to mijenja.

  3. Trebalo bi da mame uzivaju u podizanju sopstvene djece,nek ne stede grudi i ne zaziru od podocnjaka! Naporno bude,naravno,ali i to brzo prodje…Oni koji su zadovoljni sobom,ne uporedjuju se s drugima,niti daju maliciozne komentare..Ovi drugi nisu vrijedni komentara

Leave a Reply