Dan upecan u moru uobičajenih

Mom with puckered lips being kissed by kids ~PhotograTree~ Photo URL : http://www.flickr.com/photos/lightfalling/2261753548/

PIŠE: Mama Marija

Alarm! Prvih par trenutaka nijesam svjesna kakav je to zvuk. Otvaram oči ne bi li mi što bilo jasnije. Bez naočari i sočiva, dioptrijskim vidom nazirem poznate konture, ali u prvih nekoliko sekundi nijesam svjesna gdje sam. Stigla sam iz neke paralelne stvarnosti koja je već iščezla, sakrila se jer je rezervisana samo za snove, štiti me od traganja za njom u svjesnom stanju. Strpljivo čeka noć i moj ponovni dolazak da za mene kreira predstavu koja je nekad po mojoj volji, a nekada na pozornicu izvede sve moje strahove, kaže da me time želi osloboditi od istih na javi, iako ja uporno tvrdim da taj recept ne djeluje.

Polako počinjem da shvatam da je taj iritantni ponavljajući zvuk stigao na moj poziv, upućen prethodne noći, kao i svake ostale, i da ima za cilj da mi pomogne da ne zakasnim. Ali, uprkos njegovoj dobroj namjeri i svrsi, mrzim ga u ovom trenutku toliko da me bijes prema njemu razbuđuje više nego njegov zvuk.

Po komandi, zadatoj nekada davno i nikada neopozvanoj, dresirani mozak počinje odmah da prevrće dan koji je predamnom, iako ga tek treba ispuniti poznatim i nepoznatim sadržajem. Ali, čini mi se nekako da će mi sve lakše pasti ukoliko ja izrežiram unaprijed u bezuspješnom pokušaju da ništa ne prepustim slučaju.

Srećna što sam prethodne večeri skupila snagu i završila sve ono što bi me čekalo jutros da sam se podanički prepustila onoj pokvarenoj misli »odmori bar jednu noć, ujutru ćeš završiti« (svaki put kad popustim pred njom sljedeće jutro se borim sa bijesom prema samoj sebi zbog svoje lakovjernosti i povodljivosti).

Obavljam mehanički sve radnje koje za rezultat imaju pokušaj da se bar jednog jutra izbjegne kašnjenje. Pritisak na prekidač i bolni susret nepripremljenih očiju sa naglom pojavom svjetlosti. Okretanje kotura na šporetu, vađenje lončića i ibrika. U prvi sipam mlijeko da bi se ugrijalo na vrijeme i da bi doručak bio spreman kada mala usnule glavice, nekada sa voljom nekada bez nje, ustanu iz svojih krevetića. U drugi sipam vodu, to je moj način razbuđivanja, vruća kafena tečnost koja djeluje na sva čula.

U cilju racionalnog raspoređivanja vremena, odlazim da obavim jutarnju toaletu dok prepuštam ringli da obavi njen zadatak u pripremi doručka i napitka za razbuđivanje. Tada počinje takmičenje, da li će ringla biti brža od četkice za zube. Jedan pokret četkicom, pa osluškivanje, drugi pokret, pa trk u kuhinju, na kraju pobjedonosni dolazak do šporeta, nakon obavljene toalete, i likovanje jer ringla nije uspjela da natjera mlijeko da izađe iz lončića prije nego sam ja stigla to da spriječim.

Slijedi petnaest najkraćih minuta u toku čitavog dana. Nijesam stigla ni do pola šoljice uživanja u kafi, kada me sat, za koji mi je inače pogled prikovan od samog početka tog petnaestominutnog guštanja, upozori da je vrijeme za buđenje ostatka porodice.

Dozivanje, maženje, poljupci, i, uvijek iznova, osjećaj krivice što ih tako usnule i tople moram izvući iz kreveta, a znam da izbora nemam. On se vjerovatno tek uspio ispeti na vrh tog najvećeg drveta. I taman je bio spreman da se uz pomoć lijane spusti u prozirnu plavičastu vodu svjetlucavu zbog zraka sunca koji prodiru kroz gusto granje, kad je začuo negdje iz daljine moj glas koji ga doziva. »Još malo, još samo malo, mama«, moli bez riječi, a mama je nepopustljiva i doziva ga. Još sam i poslala neki topli vjetar koji ga miluje poput moje ruke. I baš kad je htio da se odvaži i ostvari svoju namjeru, pa potom se odazove, poljubac male i nevjerovatno slatke mace, koja se tu odnekud stvorila, probudio ga je. Maca je ustvari njegova seka, koja nije časila časa već se i sama požalila na »okrutnost i nerazumijevanje« od strane mame. Baš je bila završila pravljenje predivnog i nevjerovatnog buketa cvijeća. Čitave noći ga je strpljivo i predano brala po toj šarenoj nepreglednoj livadi sna. Trebalo je samo da stavi mašnicu, a onda je i ona čula mamim glas i osjetila isti onaj vjetar koji miluje. Morala je napustiti livadu, a tako joj se ostajalo.

Nakon razmjene iskustava i doživljaja od prethodne noći, počinje takmičenje ko će prvi obaviti jutarnju toaletu u kupatilu, pa ko će prvi stići do stola, pa ko će prvi doručkovati, ko će se prvi obući, koga će tata i mama prvog da voze, da li bata u školu ili seku u vrtić,… a, potom i naša trka ko će na vrijeme stići do posla.

Obaveze, završavanje stvari jedne prije drugih ili drugih prije prve, zavisno od prioriteta, i vrijeme za ubrzan hod u pravcu kuće je već stiglo. Ne zakasniti po jedno ili drugo dijete, stići da uknapiram da ručaju prije početka vannastavnih aktivnosti, a i da spremim večeru baš kad se sve te obaveze školske i vanškolske završe, i domaći naravno.

Kupanje, večera, njihov odlazak na spavanje. E, tada počinje vrijeme samo za mene. Doba dana koje predstavlja krunu svega prethodno navedenog što je ispunilo sate koji su iza mene. Dolazi vrijeme da sredim i pripremim sve ono što nijesam mogla tokom dana. Završnica dana koju bi svako mogao poželjeti, ali to nije sve.

Razmišljam da kad sve završim, pogledaću onaj film, baš onaj o kojem danima pričam. Uzbuđena sam kao dijete u zoološkom vrtu, ta nestrpljivost mi godi, nekada se javljala mnogo češće, sada joj se baš radujem, daje mi volju i elan. Pod zanosom sebi datog obećanja sa lakoćom i bez razmišljanja o onome što radim, jer to može biti opterećujuće i usporavajuće, u rekordnom roku i na zadovoljavajući način završavam sve što sam sebi, iz ne baš jasnih razloga, zacrtala da treba da uradim.

Spiram sa sebe umor nakupljen tokom dana, izlijećem iz kupatila, namještam se udobno i film počinje. »Columbia« dobra produkcijska kuća, kažem sebi, film obećava, sad sam još sigurnija da nijesam pogriješila u izboru.

Uvijek sam govorila da po prvoj sceni znam kakav će biti film, da li će mi se dopasti ili ne. Ovaj hoće sto posto sam sigurna. U drugoj sceni već je bila situacija koja me je zasmijala. Treća scena mi je malo maglovita, a četvrta i svaka naredna se odvijaju po mom scenariju čiji kraj označava isti onaj iritantni zvuk sa početka priče – alarm!

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply