PIŠE: Mama Marija
Kao dijete sam sa ushićenjem čekala sve praznike. Od svega sam željela napraviti feštu. Pred svaki važan događaj osjećala sam tremu, uzbuđenje, nijesam mogla zaspati, provodila sam te dane u posebnom, euforičnom raspoloženju. Taj osjećaj sam ponijela iz svoje porodice, jer su, naročito moj rođendan, obilježavali kao nešto specijalno, od izuzetne važnosti. Kroz takva osjećanja pamtim praznike u svom djetinjstvu.
Nijesam željela svojoj djeci da nametnem bilo šta, ali, priznajem, trudila sam se da im za svaki praznik stvorim neku posebnu atmosferu. Toplina i uzbuđenje, neki mali rituali, mislim da doprinose stvaranju divnih sjećanja koja dobijaju na važnosti onda kada ovi njihovi dani djetinjstva budu iza njih i kada oni budu svojoj djeci stvarali specijalne uspomene.
Mart je za mene bio poseban mjesec. Rođendan se nadovezuje na Međunarodni dan žena. Uzbuđenja na pretek. Od februara je počinjala da me obuzima trema pri pomisli da se približavaju ta dva značajna dana, jedan kada se svi trude mene da usreće i drugi kada se ja trudim to isto drugima da učinim. Još uvijek mi je izuzetno živo sjećanje na tu ushićenost koju sam proživljavala.
Danas, sve to izgleda drugačije. Ne mogu reći da mi je rođendan ili 8. mart kao i svaki drugi dan, naročito zahvaljujući mojim divnim bićima koja se trude da ih učine posebnim. Ipak, euforija je promijenila vrijeme svog javljanja. Istog intenziteta, u istom obliku, prebacila se na dva druga datuma, dva najvažnija dana u mom životu – rođendane moje djece. Uoči ta dva datuma, osjetim se kao nekada kada sam bila dijete, sa istom onom tremom i uzbuđenjem.
Primjećujem da i oni tako doživljavaju svoje rođendane i druge značajne datume. Mi, kao njihovi roditelji, prenijeli smo na njih taj osjećaj i način na koji posmatraju obilježavanje značajnih datuma. I, ne žalim. Ne smatram to opterećenjem, ne mislim da je nametanje bilo čega, vjerujem da time na pravi način doprinosimo izgradnji njihove ličnosti, prvenstveno u emotivnom smislu. Nije stvar u darovima, torti iz bajke, ili ne znam već čemu. Mnogo važniji je onaj nematerijalni aspekt, osjećaj čiju je vrijednost nemoguće izraziti u novcu. Potvrda toga su mi okice koje sjaje srećom, skakutanje po kući kojim izražavaju neizmjerno zadovoljstvo, iskreni i jaki zagrljaj na kraju dana kojim nam daju do znanja da su uživali i da smo uradili pravu stvar. Bolje i veće priznanje od toga ne možemo dobiti.
Dakle, nije stvar u sadržini dara ili u povodu, radi se o nečem mnogo kompleksnijem. Riječ je o tome da umiju da se raduju, riječ je o spremnosti i potrebi da drugog učine srećnim i da u tome pronađu zadovoljstvo, o iskrenosti kojom izražavaju svoju sreću… I nije u pitanju puko vezivanje za datume, ali uvjerena sam da, ako imaju potrebu da nekom uljepšaju praznični dan, imaće osjećaj da drage ljude čine srećnim i bez očiglednog povoda.
Zato, drage moje mame i tate, naša je misija da od naših prinčeva napravimo džentlmene, a od naših princeza dame. U tom cilju, važno je da znaju značaj darivanja sa i bez povoda, ali i primanja poklona sa zahvalnošću koja jednako usrećuje onoga koji daruje, bilo da se radi o lijepom gestu, ukazanoj pažnji, iskazanoj ljubavi ili buketu cvijeća.
