Ne mogu se djeca knjiški vaspitavati

dijetesrecaPIŠE: Mama Marija

Sve ono što sam znala, u šta sam bila sigurna, sve što nije izazivalo ni trag sumnje, sve je nestalo, a da ni sama nijesam svjesna kada.

Moja drugarica, koja se još nije ostvarila u ulozi majke, danas je imala jednu nesvjesnu, kratkotrajnu reakciju, ali za mene važnu, jer me je vratila par godina unazad, podsjetila i navela na razmišljanje. Njen namrgođen izraz lica i pogled usmjeren u pravcu djeteta koje, na ulici, uporno vrišti iz samo njemu znanog razloga, bio mi je dovoljan da shvatim, odnosno da se podsjetim iste one misli koju sam ja nekada imala u takvim situacijama. Nije ona ni namćor, niti osoba koja ne voli djecu. Ona je samo osoba koja još nije upoznala onu vrstu ljubavi koja, i za takvo dječije ponašanje, nalazi opravdanje usred nemoći da bilo šta promijeni.

Uvijek sam mislila da ja to nikada ne bih mogla dozvoliti svom djetetu, da, ma kako malo bilo, uvijek postoji način da se takvo ponašanje suzbije, samo je važan čvrst stav. Nekada su se moji stavovi skoro potpuno poklapali sa svim onim mišljenjima i savjetima iz stručne literature. To mi je ulivalo sigurnost u sopstveno rasuđivanje, odlučnost i uspješnost u sprovođenju »knjiškog« vaspitavanja djece.

A, onda sam dobila svoju djecu. Dva anđela sa njihovim »bubicama«. Sa njima se rodio i drugačiji pogled na čitav svijet, pa i na ista ona načela koja sam sama postavila.

Postepeno, neosjetno udaljavali su me od mojih principa. Nijesam bila ni svjesna toga, sve dok nijesam shvatila da ne uspijevam da izađem na kraj sa svim onim situacijama koje su mi nekada djelovale kao lako rješive. Čvrst stav, autoritativan ton, ne daju uvijek rezultate, iako tako piše u knjiigama. Djeca su senzitivnija nego što možemo pretpostaviti. Osjećaju našu emociju, osjećaju tu »slabost« koju imamo kada se radi o njima.

Na umu su mi dvije situacije koje nose zabranu. Dva »ne« sastavljena od istih glasova, ali potpuno različita. Ne koje izgovaram kada vidim da dijete ide prema nekoj opasnosti. To je odsječno ne, ne koje ne dozvoljava raspravu.

Postoji i ono drugo ne, koje izgovaram jer bi to tako trebalo, a na ivici sam da popustim, jer znam da ću time učiniti veće zadovoljstvo djetetu, nego što bih mu eventualno mogla nanijeti neku štetu. To je ono ne koje dolazi kao odgovor na pitanje da li može dobiti jednu čokoladicu poslije ručka. Dijete dobro zna da će lako to ne pretvoriti u da. Ne zato što je tako svakog dana, zato što su loše postavljene granice, već zato što osjeća moje kolebanje. Kada ručak nije pojeden nakon ne nema dalje priče na tu temu. Dakle, djeca i te kako dobro prepoznaju pozadinu riječi i na osnovu toga dobro znaju šta im je činiti, odnosno ne činiti.

Granice moraju postojati. Bez njih bismo mogli govoriti samo o nevaspitanju i raspuštenosti. Ipak, isključivost u bilo čemu nije dobra. Znamo gdje treba »udariti« čvrsto ne, koje ništa ne može pomjeriti.

Ipak, postoje one delikatnije situacije u kojima je potrebno dosta mudrosti, »vaganja«, sagledavanja, procjene da bi se moglo valjano zaključiti da li držati zabranu ili podići rampu i kada. Najbolja vodilja je srce. Roditeljski instinkt je jednako dobra kočnica i za djetetove, kao i za naše želje. Kada se nasluti eventualna opasnost, ili makar nelagoda, po dijete, roditeljski razum i srce se lako saglase. Roditeljski alarm nikada ne griješi. Iz tog razloga, ne treba biti krut u obavljanju roditeljskih dužnosti. Ne mogu se djeca knjiški vaspitavati. Mora im se pristupati kao individuama. Svaka odluka, zabrana, dozvola, mora biti prilagođena konkretnom djetetu, jer ni djeca, potomci jedne majke i jednog oca, nijesu isti. Na nekog će zabrana djelovati stimulativno, prijekor edukativno, a nekog će dovesti do očajanja i uzrokovati potpuno suprotne reakcije od željenih.

Naučila sam da ne pretpostavljam, nego da sagledam, da ne očekujem, već da sačekam, da ne okrivljujem, već da razumijem i ukažem, i da volim bez zadrške, jer bolja vodilja od roditeljske ljubavi ne postoji.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply