PIŠE: Kata Granata blog
Saznala sam da sam trudna i mojoj sreći nije bilo kraja. Pozvala sam sve drage ljude u svom životu da ih obavijestim, da podijelim sreću i oduševljenje. Sjećam se vrlo jasno neke zlataste aure kroz koju sam plovila tih prvih par nedjelja. Ni u druge dvije trudnoće se nisam tako posebnom i blagoslovenom osjećala kao taj prvi put. Na moju veliku nesreću vrlo brzo, već u šestoj nedjelji došlo je do problema. O Hiperemezisu sam pisala u svom prvom postu na svom blogu. Ukratko rečeno Hiperemezis je vrlo rijedak poremećaj koji se javlja u trudnoći a predstavlja prekomjerno povraćanje, dehidracuju i otkazivanje organa, koji mogu da ugroze život trudnice i bebe. To nije jutarnja mučnina gone bad već ozbiljan poremećaj koji ugrožava život i svakodnevno funkcionisanje trudnice, koja je najčešće hospitalizovana. Takođe je i nasledno oboljenje od kojeg su patile moje tri sestre sa očeve strane.
Imajući u vidu da su bile u pitanju devedesete godine, potpuno rasulo u svim društvenim sistemima, pa tako i u zdravstvu, moje mlade godine, neznanje i sa druge strane nezainteresovani, alavi doktori, preporuka mog (i danas vrlo uglednog ginekologa iz Višegradske) je bila abortus.
Ja tada nisam znala za Hiperemezis ni za porodičnu istoriju. Vjerovala sam i slušala njega, doktora koji je položio Hipokratovu zakletvu “… Svoj poziv ću obavljati savjesno i dostojanstveno; Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog početka …”.
Ono što želim da vam kažem drage moje je da vas razumijem. Mi smo sestre po mnogo čemu, a ponajviše po tome što prolazimo kroz mnoga iskušenja koja se tiču naše reproduktivne svrhe. U različitim momentima svog života bila sam bar na kratko mama ne samo svoja dva dječaka, već i još dva izgubljena djeteta. Da, izgubila sam i jednu bebu u blizanačkoj trudnoći. Godinama poslije izvršenog abortusa nisam mogla da ostanem u drugom stanju. Ne zato što je postojao neki zdravstveni razlog, već zato što mi je duša patila. Lojalnost, žal, krivica, povrh svega bol za izgubljenim djetetom mi nije dopuštala da istinski “prizovem” drugo.
Ne želim da vam prosipam moralno-dehumanizovane proklamacije, osude i uvjerenja o tome šta i kako treba da radite. Mogu samo da vam dam djelić sebe, svoje priče, svog iskustva. Da sam tada znala ono što danas znam, nikada ne bih pristala na abortus.
Iskreno vjerujem da djeca biraju svoje roditelje, njihove duše se upletu u naše u momentu začeća i one ostaju isprepletene do samog kraja našeg postojanja ali čak i dalje, ostaju kao zapisi u našoj DNK. To je moje viđenje i način na koji moja duša poima ljudsko postojanje.
Bez obzira na razloge zbog kojih ste morale, želele da abortirate ili čak u ovom momentu razmišljate o tome, želim da vam kažem da iako vaše tijelo jeste samo vaše, kao i duša i život sam, iako stojite kao jedinka vi u suštini niste same. Iza vašeg bića, duše i tijela, svake ćelije, stoji čitava “vojska” vaših predaka i pretkinja. Svaka njihova odluka, izbor, je vodio upravo do vas. Do toga da vi živite i plamen života predate dalje. Ako vam je, ako nam je, tako suđeno.
Zato vas grlim i razumijem i ne osuđujem od sada pa nadalje. Želim vam da budete odgovorne, savjesne i srećne u svakoj odluci koju donesete. Ona se tiče vas i svih vaših prošlih i budućih pokoljenja. Breme vam se može činiti ogromno i nepravedno ali jednostavnost prihvatanja i prosljeđivanja odgovornosti je jednostavan čin. Mi smo slobodni da izaberemo, mi razlikujemo dobro od zla, mi smo sposobni da donosimo odluke ali i da živimo sa njihovim posledicama. Zrelost, širina i dubina poimanja sebe ali i drugih dolazi vremenom kao nagrada za istinu i hrabrost.
Ovo nije priča o abortusu, ovo je priča o sestrinskoj povezanosti i o tome da samo jedna drugu možemo da razumijemo i utješimo. Žena je ženi sestra i majka i prijatelj. Zar ne?
I come as one, but I stand as 10,000.
– Maya Angelou –
