Roditeljski blamaž i neprijataž

blamPIŠE: TashOnLash

Kako stvari stoje, djeca su oduvijek bila iskrena. Oslobođena svih društvenih normi i stega, kažu sve bez zadrške, onako kako stvari jesu. Njihova iskrenost, često, pređe granice pristojnosti, zapne u nepristojnost i neprijatnost, koju roditelji pokušavaju da ublaže umilno se osmjehujući dok im se lice ne ukoči. Za lice bi bilo bolje da u tom položaju ostane, jer nivo neprijatnosti samo raste s brojem godina djeteta, a i s brojem ljudi koji su se silom prilika našli tu kao pomoćni akteri.

Ranije su me pravo veselile priče roditelja na temu “kako me je dijete izblamiralo”. Naravno, znam sad zašto su me veselile. Veselile su me zato što nisam bila učesnik, a ni onaj koji trpi radnju. Jednom kad osjetiš taj transfer blama koji ti priušti tvoje rođeno, zažališ što nisi bio saosjećajni sa onim roditeljima koji su ti nekada davno pričali o njihovim blamovima. Zažališ što je tvoj komentar bio samo “pa to je samo dijete” praćen grohotim smijehom. Ne, ti tada nisi znao da ćeš imati osjećaj da su komentari tvog djeteta ogledalo tvog roditeljstva i da ćeš se osjećati kao najgori od sve roditeljske djece.

Mama, dupe! Vidi, mama, ispalo joj dupe! – uzviknu preneraženo moje dijete, upirući prstom u njihajuće guzove prekrivene parčetom teksasa u obliku šorca. U mom svijetu, to je krpa, ali šta ja znam, moji guzovi izlaze na nogavice. Na to se nosilac šorca šokirano okrenu, uzviknu “Bože, strašno” i ubrzanim korakom otperja put stanice, pritom uspijevajući da zadrži šorc na sebi. Ne znam šta je strašnije i čudnije. Činjenica da je šorc sve vrijeme ostao na svom mjestu, ili činjenica da su naše oči ljeti izložene golim dupetima koja sijevaju iz šorceva ili činjenica da se ta gola dupeta šokiraju kada budu primijećena. Sijevaju zato da budu primijećena, zar ne? Bi mi malo neprijatno, i zbog te djevojke i njenih guzova, a i zbog mene i djeteta koje je riješilo da nas dovodi u (ne)prijatne situacije gdje god da krenemo.

Kod nas u komšiluku već svi znaju kad mi kakimo (kad kažem “mi” mislim zaista “mi” – i ona i ja), gdje je piškila, koju je travu zalila, da li se kupala ili tuširala i da li su joj stopala prljava ili ne, ko joj je šta poklonio, ko je pogledao, a ko pogrešno akcentovao ime. Sve do jedne, informacije bez kojih naš komšiluk ne bi mogao da živi. Svima je simpatično, sem, naravno meni. Kao pokvarena ploča, koja se ne da isključiti, ponavljam o čemu smije da se govori, o čemu ne, na koji način treba nešto reći, na koji ne, koje su priče privatne i samo za nas, a koje nisu tako privatne, i kako bi razgovor sa komšijama trebalo da ostane na “dobar dan, kako ste, šta radite?” i kako, na posletku (na njeno nevjerovatno iznenađenje), ne zanima sve ljude šta mi radimo i čime se bavimo u slobodno vrijeme. Svako moje “zato” povuče milion njenih “zašto” i tako dođemo do toga da njoj filter ne radi trenutno u uzrastu u kom se nalazi, a to je zapečatila konstatacijom “moja mama kija kao životinja!” koju je velikodušno podijelila sa komšijom. Njega je to uveselilo, a mene poslalo u mišju rupu da tamo kijam kao životinja do mile volje.
Imal’ neko da prodaje filter za djecu?

blamooviroditekstvaLjeto je, visoke temperature diktiraju mirise. Negdje miriše baš fino, na lipe, a negdje, kao, na primjer, u javnom prevozu, miriše na sve, samo ne na fino i lipe. Kada krećemo negdje, naša putanja je podijeljena u par faza. Faza prije kretanja, faza kretanja, faza čekanja prevoza, faza prevoza i faza odredišta. Svaka faza zahtijeva posebne vještine i prethodnu vizualizaciju. Kad govorimo o fazi prevoza, znam ko mi je saputnik te sam naučila šta me čeka kad se zajedno klackamo u pomenutom prevozu. Znam da će namirisati sve i svakog i da neće oklijevati da prokomentariše to kako “neka teta smrdi na kaku” ili “neki čika smrdi ružno”. Mene oblije znoj, te se i ja u ritmu znojenja ostalih saputnika, pridružujem kolektivnom vonju. I oni sa slušalicama, sa muzikom pojačanom do maksimuma, čuju kada moja truba zatrubi “Mama, i ti si se oznojila! Bljak!” Svima smiješno, meni smješak samo titra na licu od nervoze i neprijatnosti, dok se pogledi sugrađana fiksiraju na predio oko mojih mišica.

Zapanjuje me i zbunjuje činjenica da sve ono što ne bi trebalo da govori nepoznatim osobama i nepoznatom auditorijumu govori jasno i glasno, svaki glas (da) se razaznaje. Čak i slovo “r”. Tako su, prilikom jedne naše posjete zoološkom vrtu, i životinje i drugi posjetioci mogli da čuju da “mami ide kRv na piši” i da “kRvaRi danima”. Sirota žena. Ček, pa to sam ja! Zemlja se nije otvorila uprkos mojoj velikoj želji. Nije se otvorila ni onda kada je onoj “velikoj teti ispalo dupe na stomaku” u Maxi-ju. Gospođo, ako čitate i prepoznate se, iskoristila bih priliku da vam se još jednom izvinim, ne zna dijete šta priča.
Što bi Francuzi rekli Quelle blamaž.

Vidi šta sam kupila!” – pokazala mi je oduševljeno ukradeni milka vafel slatkiš na izlasku iz radnje. Srećo moja, nisi kupila, to što si uzela se zove krađa, idemo sad to da vratimo. Naučena lekcija da sve što se uzme u prodavnici treba i da se plati se svakodnevno ponavlja time što mene podsjeća da sve što uzmem moram da platim. Glasno i jasno. Da svi čuju, da se zna ko koga ovdje uči.

Na blamažu i pokvarenoj ploči ostaje ova priča. Samo hrabro, kažem sebi. Moraš da razmisliš prije nego što kažeš nešto, da ne povrijediš nekoga, kažem njoj. Ne mora sve na sav glas da se kaže, kažem opet njoj. Nešto možemo da zadržimo i za sebe, kažem opet njoj. Ona gleda, klima glavom, kaže razumijem, da bi zatim komšinici kao odgovor na pitanje “šta radiš?” poslužila poslasticu: “mama mi ne da da pričam!” Komšinici bi neprijatno.

Do sljedećeg blama, saosjećam se sa svim roditeljima, klimam glavom u znak podrške. Samo hrabro, čak i kad hoće da kake na sred trotoara kao kuce. Jer kako može kuca, a oni ne?! I zapamtite, otvoriće i oni jednog dana Facebook. Tagovaće ih baba. Ili deda. Ili vi. Dovoljno.

Izvor: Tashonlash blog

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Mene moji rijetko obrukase…mozda malecno, ali zaboravim…
    Ono sto ne mogu zaboravit je blamaza koju sam ja pricinio mojoj jadnoj majci prije 30 i kusur godina… Zimsko vrijeme, dosle neke prijateljice u posjetu. A prijateljice neke koje nisu stidne, pa pitaju majku da joj nije ostala koja domaca nerandza, svidjele su im se jako prosli put.
    -Ne, zao mi je…
    Slaga moja majka s namjerom da sacuva par kilograma za brata i mene, jer smo ih obozavali. E tu sam uletio ja, da je “spasim”:
    -Ima mama, na spratu pored vaseg kreveta u onom paketu, ima jos puuuuunoooooo!

  2. Ja sam svoju mamu izblamirala kada sam bila mala u prodavnici na kasi kada sam joj rekla da je možda zabunom stavila u torbu pez bombone umjesto u korpu.Naravno bombone su ispale iz korpe i našao ih drugi čiko i pitao je su li nekom ispale. 🙂 🙂

Leave a Reply