Plavi kamion roze boje

stereotip2

PIŠE: Aleksandra Vujisić

Mislila sam da nakon jedne kolumne u dnevnom listu na ovu temu nemam šta da dodam – uredno sam je podijelila na društvenim mrežama, te mislila da sam na taj način skinula sav teret – ali, prevarila sam se. Inspiracije za pojedine teme u Crnoj nam Gori izgleda nikada ne fali i koliko god se činjelo da smo odmakli od rodovsko-plemenskog uređenja te možda i počeli da se bavimo nečim što će osigurati jednake šanse za muškarce i žene – to je samo varka (u ovakvim danima moje ateističko srce čak i poskoči od sreće pri pomisli da postoji Nojeva barka).

Elem, suprug i ja prošle godine postadosmo ponosni roditelji još jedne kćerke, a pitanja o polu počeše čim je moje (drugo) stanje postalo primjetno, od znanih i neznanih, bliskih, ali i onih ljudi kojima osim “dobar dan” nijesam uputila mnogo riječi. Nikada neću zaboraviti kako me radnica u porodilištu pitala je li mi to prvo dijete i kad sam ja sa sve osmjehom rekla da imam još jednu djevojčicu, ona odgovorila: “U, neka su žive, i one su djeca!” Stadoh i zamislih se, jer do tog momenta mi ne pade na pamet da dovodim u pitanje to jesu li djeca, i čudno pogledah gospođu bez želje da se dalje upuštam u razgovor.

Nametljivost u ovakvoj sredini postaje zaista zamorna kada dobijete ili ste na putu da dobijete dijete/djecu jer se onda svi osjete pozvanim da sve komentarišu. Jutrošnji događaj me podsjetio na sve komentare na račun ženske djece i evo moram i ja da izdušim, pa ću početi s kraja. Moja starija kćerka voli da ustaje rano, od rođenja je takva – mlađa bi nas možda i pustila da se naspavamo, ali tu je kaplarka i ustajanje kao u kasarni. Ima to prednosti kad je dan dug i vruć, ide se rano u šetnju i tako jutros u parku pojavljuje se dječak koji djeluje kao vršnjak moje starije djevojčice i oni počinju da se igraju, jure, smiju, dobacuju loptom i rade uobičajene stvari kojima se dvoipogodišnjaci oduševljavaju. U neko doba prilazi majka i kaže sinu: – A, je li slatka ova seka? – (ja brojim do 10 i ne uključujem se u razgovor)…

Zato je ti juriš, a? – dvoipogodišnji mačo ne odgovara mami, ja i dalje brojim, ali onda progovara opet gospodja majka: – Ti da se igraš sa djevojčicama, sramoto! – sa sve “šaljivim” tonom. Tu mi već pada mrak na oči, zovem kćerku i mitim je na sve moguće načine da krenemo, nemam osjećaja za njenu želju da nastavi igru, jer ne želim da sluša ovakve razgovore i od malih nogu počne da zaključuje pogrešne stvari.

Nije ništa bolje ni kada ne boravim sa djecom u parku i pođemo, na primjer, da biramo igračke. Moja starija djevojčica voli igračke, tu vjerovatno nije izuzetak. Voli lutke, kamione, slagalice, avione, roze, plave, lopte, kolica za lutke, kocke, replike alata za popravku, plastično posuđe i povrće, robote i plišane medvjede, automobile – i sigurno ni tu nije izuzetak, ali izgleda jeste po tome što posjeduje gotovo sve gore nabrojano. Bezbroj puta smo u radnji doživjeli da nju/supruga i mene pitaju što ne uzme lutku (umjesto robota ili neke druge “tipično muške” igračke) i da nas čudno pogledaju toliko puta da više nemamo potrebu ni da odgovaramo. Sramota, ponovo izgleda sramota, koje nijesmo svjesni.

Nedavno sam kćerku pustila da bira igračku i ona je uzela kamion, da bi djevojka koja prodaje igračke uzviknula: “Je li moguće da se ona igra kamionima!?”

Ja odgovaram: “Jeste, zašto?”

Muk i čudni pogledi.

Nametljive osobe ne prezaju ni da vas zaustave nasred ulice i postave pitanja o uzrastu i/ili polu djece ili zatraže bilo kakvu drugu, po meni bespotrebnu informaciju. Tako smo jednom prilikom zaustavljeni svo četvoro, ja, dvije ćerke i jadni suprug i otac što toliko žena trpi i dobili: “Mašala! Mašala!” Suprug i ja se začuđeno pogledujemo, ima od nas što (mašala), ali pitamo se čemu radost i ushićenost, a gospođa srednjih godina nastavlja: “Prvo ćerke, potonji sinovi!” Meni i dalje ništa nije jasno, suprug odmahuje nezainteresovanošću mudraca, ali mene kopka, istražujem i shvatam da je dobro prvo dobiti kćerke, da sinovi, njihova braća, ne bi morali ništa da rade mimo toga da budu preslatki i – muškarci. Po standardima prosječnog crnogorskog žitelja/ke to je ideal porodičnog života.

Ni ovaj dio života nije lišen praznovjerja i nagađanja svake vrste.

Sjećam se, u prvoj trudnoći sam čula i za praznovjerje o obliku stomaka i polu – ako je “podignut” stomak – dječak je, ako je “spušten” dobićete djevojčicu (ili obrnuto, ne pamtim baš). I tako su me do samog porođaja brojni dušebrižnici ubjeđivali kako vjerovatno nosim dječaka, valjda misleći da nijesam zadovoljna onim što je ultrazvuk otkrio.

Čestitke zbog proširenja porodice takođe su specifične kad imate kćerke. Od raznih kreativnih zapamtila sam i “milo mi je zbog tebe”. Jer, u Crnoj Gori, kćerka nije individua, nego porodično vlasništvo, neko ko će pod stare dane brinuti o vama (a i do tada, po potrebi, jer sinovi imaju pametnija posla). Sjećam se, ja presrećna što sam na svijet donijela zdrav i prav čupavi zavežljaj, a komšija mi čestita i “tješi me”: “Ne brini, biće i sinova!”

Ne znam baš. Sve me ovo duboko brine. I u poslednje vrijeme toliko pominjani selektivni abortusi, i sve što ide u paketu s njima. A možda sam frustrirana što nisam sin, vrag će ga crni znati.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Draga mama,zapitajte se zbog cega se ljutite na komentare okoline?Zasto ih sakupljate?Ljudi uvijek komentarisu pol,kao sto i uvijek komentarisu na koga dijete lici,koliko je brzo nesto savladalo ili nije…Zanemarite!I,ne mogu a da ne pomenem-jednog mog rodjaka,pitala uciteljica sto ce mama da mu rodi(vec imao brata),a on je rekao-sestru,jer je mama rekla da ce da se zamakne,ako opet brata rodi!

  2. Ja sam prije pola god rodila drugu djevojcicu….kada mi je dr u trudnoci ustanovio pol bebe,cak su me tada on i medic sestre “tjesile” u fazonu “bice sinova,mlada sam” 🙂 a ja presrecna sto je curica….da ne pominjem kako me okolina sazaljivo gledala 😀

  3. Svijet se mijenja od nas samih i malim koracima. Nijedna beba se ne ra?a superiornija i inferiornija u odnosu na okolinu, ve? ih mi tome u?imo. I mene ove stvari iritiraju, posebno usklici odu?evljenja i ,,hvala Bogu!!!” kad sam objavila da nosim mu?ko. U?imo djecu da po?tuju druge, po?tujmo druge i ne pravimo razlike, pa ih ni oni ne?e praviti.

  4. Zahtijevam rijeci utjehe i za nas koje rodismo i drugo musko :-D. Bog sami zna koliko smo zeljeli djevojcicu, ne samo prvi, nego i drugi put… Ja imam obicaj da pitam kojeg pola se ocekuje dijete, zeljela sam od pocetka i za svoje da znam… radoznalost besmislena… i da, zavidim mamama sa djevojcicama, iako ove moje “plave dijamante” volim najvise na svijetu, kao i svaka mama svoje, ma koje boje bili!

  5. Ja sam ponosna majka!Rodila nam se jos jedna cerkica,jos jedna srecica!Da napomenem cetvrta!Ja I moj suprug smo presrecni I bas uzivamo sa nasim curicama!!!Neka okolina prica I misli sta hoce!Mogu samo da nam zavide!????

  6. Ima ljepote i u muskom i u zenskom djetetu podjednako, ne treba ni jedno velicati. Meni je Bog dao da osjetim ljepotu i car i jednog i drugog i zahvalna sam na tome. Radovala sam se u obije trudnoce podjednako i tretiram ih podjednako-kao da su najvece blago ovog svijeta, sto za mene svakako jesu.

  7. Mi imamo tri djevojcice zdrave lijepe voljene I iznad svega srecne i mislim da je to najvece bogatstvo upucujemo ih na to da su jedna drugoj najveca podrska i oslonac da se vole bezuslovno .Ako neko misli da je to za sazaljenje onda odista zalim ga

  8. Kad sam rodila ?erku ?ena koja ima samo sinove mi je ?estitala rije?ima “neka je ?iva izdrava”, ja sam joj rekla neka je ona sre?na i ?alim svaku majku koja nema ?erku, na pitanje a ?ta ?e mi sam joj odgovorila da imam s’ kim snahu da ogovaram 😛

  9. Nekaze se dzabe blago majci koja cerku ima….ja imam oboje isto ih volim cak iskreno prema njemu sam boleciva ali ONA ona je moje sve…svako ima svoje mesto samo neka su zivi i zdravi-BLAGO MAJCI KOJA CERKU IMA KO IMA ZNA 🙂

  10. Ja ovo ne mogu da propustim:) Na danasnji dan sam prije dvije godine dobila svoju princezu ,suze radosnice u operacionoj sali zbunile su sve prisutne:) Ne postoji djecak kome su se vise radovali, od dana kada je rodjena Hana! Danas slavimo rodjendan, najvise voli brata, a komentare okoline nikada nijesmo osjetili, valjda sto svi prvo vide po nama, da je mama ” rodila kraljicu”:), pa se tu nema sta reci:*

  11. Svaki “komentarisuci” stvor bio muskog ili zenskog porijekla bih povela na dva dana na neonatologiju ili uopste u bolnicu.da vide kakva se radjaju djeca.pa da shvate da je pol najmanje bitan.majka sam tri djevojcice ,srecna i presrecna s njima.jer su zdrave.zivjela sva djeca ovog svijeta nebitno muskog ili zenskog pola bitno samo da su zdravi….

  12. Majka sam 3 dje?aka i 2 djevoj?ice . U svakoj trudno?i molila sam se BOGU samo da bude ?ivo i zdravo nisam brinula za pol al ipak u dana?nje vreme za roditelje djevoj?ice su pravo bogastvo 🙂

  13. Ma,sta vas briga! Ljudi iz primitivnih sredina kakve su gotove sve republike ex Jugoslavije vole da komentarisu bukvalno sve sto se desava u njihovom okruzenju,pa tako i pol dece koja se rodi.Da ste umesto svojih cerkica setali pse,isto biste naisli na razlicite komentare.Zato potpuno se iskljucite i vodite svoj zivot srecni i nasmejani,i dopustite vasoj porodici da uziva u vama jer svaka majka,neka mi oproste Crnogorci,je stub porodice.

Leave a Reply