[BLOG] Avantura zvani Blizanci – trudnički dani

Trudnički dani, u blizanačkoj trudnoći, osjećanja, iskustva, promjene… ali i neki konkretni detalji koji vas se tiču kada ste trudni u Crnoj Gori opisani su u blogu jedne mame čiji je naziv Avantura zvana bliznaci.

avanturaŽelja mi je bila da imam veliku porodicu. Zamišljala sam petoro djece. Nikada, ni po kakvom scenariju (a imam zaista bujnu maštu), nisam sebe zamišljala kao majku blizanaca.

Nikada mi nije prošlo kroz glavu da u porodici imamo slučajeva blizanaca i da je moguće da i sama jednog dana dobijem dvije bebe odjednom. Nisam čak ni prepoznala simptome trudnoće. Otkud znam, ipak mi je to bio prvi put… 🙂 Osjetljive grudi, grčevi u stomaku, umor, sve je to podsjećalo na simptome PMS-a. Usljed stresa, dešavalo se i da dobijem kasnije, ali mučnina koju sam osjećala nije bila tako česta pojava. Odlučila sam da uradim test. Kupim dva, za svaki slučaj (kao da sam znala). Ovakav mi je bio rezultat:

test
Dan kasnije otišla sam kod doktora na pregled. Sama. Ne znam šta mi bi. Muž je tada bio na poslu. U istom trenutku kada sam ugledala dvije žumančane kese na ultrazvuku, doktor je rekao “Blizanci!”. Molim?! Jesam li ja to dobro čula?! Je li on to upravo rekao “blizanci”?! Izgleda da jeste. “Imate li slučajeva blizanaca u porodici?” Ja kao iz topa: “Nemam”. Čekaj, čekaj, pa zar nisu tebi čak dvije tetke rodile blizance? Ah, izgleda da ipak imam. 🙂 Izlazim iz ordinacije i odmah zovem muža: “Doktor je potvrdio da sam trudna. Ali ima još nešto.” “Kako još nešto?” “Blizanci.” “Moooolim?” Ovog “molim?”-u-nevjerici naslušali smo se dosta u narednim mjesecima. 🙂

Bila sam u šestoj nedjelji na prvom pregledu i u startu isprepadana kako su blizanačke trudnoće visoko rizične, naročito ako je u pitanju prva trudnoća. Radovanje? Uvijek utiho, uvijek u nekom strahu. Prvi mjeseci proticali su u strahu od gubitka trudnoće, a drugi dio trudnoće u strahu od prijevremenog porođaja. Sve u svemu, ležala sam kao kvočka na jajima, i čekala da se izlegu moji pilići.

Jutarnje mučnine ✔ (do ulaska u četvrti mjesec)
Umor ✔
Žudnje za određenom vrstom hrane X (imam ih više mimo trudnoće nego što sam imala u trudnoći)
Problemi sa memorijom ✔ (nažalost, ostali kao trajna posljedica od trudnoće 🙂

U 17. nedjelji osjetila sam prve leptiriće. U 19. nedjelji mi je urađen serklaž, pod totalnom anestezijom. Nisam osjetila da je išta drugačije nego što je bilo. Osim što sam tada, u bolnici, prvi put sam zaista osjetila pokrete. U 26. nedjelji mi se pojavio gestacijski dijabetes. Poznajući dobro dijabetes, jer ga imam u porodici, te čitajući o mogućim komplikacijama, odmah sam korigovala ishranu i uspijevala bez problema da ga držim pod kontrolom. I zbog toga sam 10 dana ležala u bolnici, dok se doktori nisu uvjerili da je sve u redu, ali barem sam pametno iskoristila vrijeme – čitajući.

U startu smo se dogovorili da želimo znati pol. Ali to nije bilo tako jednostavno saznati. Jedna beba je u šestom mjesecu pokazala da je dječak, dok se druga beba sve do samog kraja krila, uvijek se okrećući i namještajući kako ne treba, samo da nas drži u neizvijesnosti. Nekako sam osjećala da nosim dječake, ali sam se do samog kraja nadala da se tu možda ipak kriju dječak i djevojčica.

Od 33. nedjelje do porođaja sam ležala u bolnici. Osjećala sam neki pritisak, pa me je doktor ostavio u bolnici, iako taj pritisak uopšte nije bio čudan, s obzirom na to da mi je jedan bebac sjedao na jajniku (a često igrao i fudbal), a drugi šutirao želudac.

Ugojila sam se 6 kg ukupno, a na porođaju sam izgubila 15 kg.

 

 

Procedure i Izazovi Samohranog…

SOS linija baner

Comments

Leave a Reply