PIŠE: Ana Vujnović, članica udruženja Roditelji

Nekada je dojenje bilo potpuno normalna, prirodna stvar, o kojoj se nije puno ni razmišljalo ni govorilo. Danas, kada je medicina dovoljno uznapredovala da nam svima kaže kako je dojenje neprocjenjivo i nezamijenjivo, događa se to da jedna naslovna stranica koja prikazuje majku koja doji svoje trogodišnje dijete izazove više negativnih komentara nego bilo koji skandal u protekloj godini.

Kako smo došli do toga da uredništvo renomiranog nedjeljnika izabere fotografiju dojenja kako bi šokiralo svoju čitalačku publiku? Kako je moguće da se društvo, u kom medicina, doktori i same države proklamuju dojenje kao najbolji način ishrane novorođenčadi, zgražava nad ovakvom slikom? Ova pitanja ustvari dovode do jednog mnogo ozbiljnijeg pitanja na čijem se rješavanju uopšte ne radi. Zašto majke, koje su uglavnom svjesne benefita dojenja i za njih same i za bebe, tako lako odustaju od dojenja? Ja bih rekla, okrivimo društvene i kulturne norme koje dojenje svrstavaju u kategoriju sramotnog i od dojenja prave bauk sa kojim su majke suočene da se bore potpuno same.

I dok majke učimo o vrijednostima dojenja i nerjetko im sa previše priče, a nimalo praktične pomoći stvaramo komplekse nedovoljnog majčinstva, niko se ne zapita da li im je dovoljno podrške pruženo u njihovom društvenom okruženju.

Nekada su žene prihvatale dojenje bez mnogo razmišljanja. Danas, buduća majka ne samo da se suočava sa odlukom da li da doji svoju bebu ili ne, već sa nizom drugih pitanja koja na kraju oblikuju njenu odluku o dojenju; ona već unaprijed mora da se donese odluku koliko dugo će da doji, gdje će da doji, da li će izlaziti i dojiti u javnosti, na koji način će odbiti dijete od dojke…

 

Iako se dojenje novorođenčadi zagovara kao jedina prava opcija, često  isti ti zagovornici dojenja, najčešće pedijatri, vrše pritisak na majke djece starije od godinu dana da prestanu sa dojenjem. Dojenje djece starije od godinu dana postaje prava briga cijelog društva, a majke se često nađu u situaciji da moraju da se brane ili kriju da na bi došle u problematične društvene situacije.

Mnoge majke ostaju zatvorene u kući prvih nekoliko mjeseci bebinog života kada beba sisa često, jer se osjećaju nelagodno i nesigurno da podoje svoju bebu u javnosti, očekujući poglede nerazumijevanja, što kod mnogih dovodi do stanja depresije i nezadovoljsta životnim izborom, pa čak i odluke o prestanku dojenja. Zbog svega toga, ono na čemu posebno treba da se poradi, a što je do sada bilo potpuno zapostavljeno, je način na koje društvo gleda na dojenje.

Dojenje treba opet da bude ono što je bilo nekad, prirodna, normalna pojava, o čijoj inicijaciji, dužini trajanja i mjestu događanja treba da odlučuju isključivo majka i njena beba, a ne društvo oko njih. Zato, uz informisanje majki o koristima koje za njih i bebe donosi dojenje, moramo raditi i na mijenjanju svjesti posmatrača, onih koji nisu direktno uključeni u dojenje, ali i onih koji jesu, kao što su članovi uže porodice, pedijatri i ostalo medicinsko osoblje, i društva u cjelini, i tako pomoći majkama da lakše donesu odluke o dojenju svojih beba.