Coccodrilo

Između redova

Objavljeno: 12/02/2020

Aleksandra Šljivić

Mama-sanjar koja vjeruje da djeca  imaju mnoogo više kreativnosti od roditelja – samo im treba naša podrška 🙂

Zaustavimo ekranitis, dok još nije kasno

Obično kasno, kažu stručnjaci, shvatimo da nešto nije u redu.

Prva scena – Dom zdravlja. Period virusa. Gužva. Djeca pod temperaturom, Roditelji zabrinuti. U našim domovima zdravlja uobičajeno je da se čeka i do dva sata, pa čak i kada imate zakazan pregled. Što znači – uzvrpoljena djeca. Kako ih smiriti? Bez imalo griže savjesti roditelji posežu za telefonima i uključuju djeci crtani film ili muziku koja je praćena jarkim bojama. Vjerujem da nisu svjesni da griješe. Želim da vjerujem da nisu svjesni da griješe. Jer griješe. Nisam psiholog, nisam defektolog, nisam logoped. Laik sam, ali laik koji razumije i kojem su upravo stručnjaci otvorili oči da previše vremena za ekranom telefona ili televizora nije zdravo za djecu.

Nije dobro za tako male glave koje tek treba da razviju moždane vijuge, ili kako ih ljekari nazivaju sinapse. A razviće ih tek kada skaču, trče. Jure za loptom. Stručnjaci, pa i oni sa kojima sam i ja imala priliku da razgovaram to vide ovako: Kako se povećava vrijeme provedeno uz jarke boje i zbunjujuće zvukove, tako  raste i šansa da našem djetetu ne omogućimo ono osnovno- da govori! Psiholozi kažu da roditelji još nisu svjesni problema koji može da nastane svaki put kada posegnu za telefonima kako bi kupili mir.

Imala sam tu čast i slobodno mogu reći sreću da u pravo vrijeme razgovaram sa, prvo prijateljem, a onda psihologom Milošem Bulatovićem upravo u trenutku kada moj dječak nije imao ni godinu. Savjetovao me je da crtaće svedemo na minimum i da se okrenemo igri. Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi. Shvatila sam da svoje dijete ne želim da prepustim jarkim bojama, višesatnim crtaćima i slobodno mogu reći hipnotišućem sadržaju. Miloš poručuje da do treće godine treba da bude nulta tolerancija na ekrane! Da je za razvoj dječijih sinapsi za početak,  sasvim dovoljno da djetetu pružimo igračku, tražimo da nam je vrati. Sljedeća etapa je da razgovaramo sa njim, čisto, kao sa odraslim ljudima, jer će takav biti i njegov izgovor.

Druga scena – Lijep dan, topao. Obično kada izađemo sa djecom da šetamo, volimo da razgovaramo sa njima. Pa onda pričamo priče o danu koji je iza nas, čak i izmišljamo priče o prolaznicima koje smo upravo sreli. Beba je u kolicima, uživa, sluša nas i mirna je. Onda kada osjetimo da joj vožnja ne prija, prilagođavamo joj se. Pažnju mi privlače kolica, u kojima je beba koja umjesto u okolinu gleda u ekran od telefona. Beba gleda crtani…. Poželjela sam da roditeljima sugerišem nešto, ali pomislih – Bilo bi uzalud….

Čini mi se, ako našim mališanima, na koje smo itekako ponosni kada nam pošalju poljubac, izgovore MAMA/TATA, kažu da nas vole do dubina okeana i da smo im nedostajali do Sjevernog pola, ne pomognemo da razviju vijugice do pete ili sedme godine – poslije će nam biti kasno. Tražićemo krivce, a nećemo željeti da priznamo da smo krivi upravo mi – roditelji. Tek tad ćemo shvatiti da smo onda kada smo željeli da imamo mir u kafiću kako bismo ispili kafu sa drugaricom, a djetetu uključili crtani, pogriješili. A nećemo moći da vratimo vrijeme. Onda će nam dijete krenuti u školu, pa ćemo se čuditi što nema koncentraciju, zašto ga buni sve što učiteljica govori, zašto je nezainteresovano.

Ponavljam, laik sam, i tek na početku roditeljskog staža, ali posmatram, i primjećujem da kao roditelji ne radimo pravu stvar kada pomislimo da će biti mirniji kada im uključimo ctani film, ponudimo jarke boje umjesto prirodnog okruženja, hipnotišemo ih umjesto da ih navedemo na igru.

Onda dođemo do momenta kada počnemo da brinemo. Zašto moje dijete ne govori? Zašto slabo izgovara pojedine riječi? Kako to da njegovi/njeni vršnjaci već znaju da kažu mama, tata, oponašaju životinje, a moje dijete još ne…..I onda počnemo da paničimo….

Obično kasno, kažu stručnjaci, shvatimo da nešto nije u redu. Psiholozi i defektolozi nam poručuju da djeca neće kasniti samo u govoru. To automatski povlači i sporiji fizički razvoj, česte frustracione ispade, agresivne faze jer dijete nije naučilo da se emocionalno izbori sa onim što ga okružuje, a to se naravno uči iz socijalnih odnosa sa roditeljima i sa vršnjacima.

Zato, hajde da zamislimo treću scenu. Hajde da vidimo mamu i tatu koji su se spustili na dječiji tepih i imitiraju životinje, a jednogodišnja djevojčica oponaša svaku od njih. I konja i sovu, i kravu i kokošku. Hajde da u toj trećoj sceni vidimo mamu i tatu kako ispred zgrade igraju fudbal sa svojim dvogodišnjim dječakom, i budu ponosni na njega kada da gol! Hajde da tu scenu i ostvarimo. Hajde da se igramo sa svojom djecom!

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…


Dojenje
Porodični vodič
Igrackoteka 300×250

Posljednji postovi sa foruma

Leave a Reply