Između redova

Objavljeno: 11/08/2020

Boba Uskoković

Jedna vaga na putu povratka sebi.

“Gospođo, da ste vi sad sami…”

Bilo kako bilo, ipak smo krenuli na odmor. Umorni ali hrabri.

Došlo je vrijeme odmora. Ne znam da li da mu se radujem. Od kako imam djecu posao sam zavoljela neobično mnogo.

Kasnije sam shvatila – na posao idem da odmorim od djece!

Razmišljamo gdje ćemo.

Na more sam bila sama sa njima i to već znam kako izgleda.

Kada smo se vratili suprug je odmah primijetio moje bicepse. Pita me kako sam za tako kratak period uspjela kada je Miško sa prvog zadnjih dva mjeseca non-stop u teretani i još nema rezultata na njegovim rukama?

Kažem da Miško sa prvog nema djecu!

Ni sama nijesam znala koliko mogu da ponesem. Svega je bilo na mojim rukama.

Suprug se vješto izvukao iz njemu mrskog morskog dijela odmora, a sad sam shvatila i zašto, i predlaže da odemo na selo.

Znam da me u tom slučaju čeka šest sati vožnje. Ne znam da li to možemo da „preživimo“, jer do sada u ovom četvoročlanom sastavu to nijesmo probali.

Kola koja imamo kupila sam u periodu kada je moj odmor „pamtio“ prtljag koji su činili: bikini, jedna velika marama i veš!

Ah, sad se sa sjetom sjećam toga…

U automobilu, pravljenom po modelu fiće, veoma teško je mogao da sjedne suprug onda kad smo se upoznali. Brzo je prošao period našeg zabavljanja u kome jedino što želite je da ste na što manjem prostoru sa svojim izabranikom.

Došla je na red udaja i brak, u kom počnete da tragate samo za širinom, tako smo se ja i suprug prećutno dogovorili da se vozimo istovremeno našim malim automobilom, isključivo ako je u pitanju: odlazak do hitne pomoći ili ljetovanje. Nekako bi mjenjač od kola nepogrješivo udarao u koljeno jednog od nas u zavisnosti od toga ko vozi, i onda bi nastajala svađa.

„Kako je moguće da ti je koljeno baš tu?!“ ili „Kako mijenjaš brzine tako oštro, pokvarićeš nešto!?“

Bilo kako bilo, ipak smo krenuli na odmor. Umorni ali hrabri.

Napokon, na putu! Idemo!

Okrenem se i pozadi na zadnjem sjedištu, od gomile stvari jedva vidim djecu u svojim auto-sjedištima.

Vire im po malo, glave.

Jedna još nema kosu, ćelava, aha, to je mlađa…

Drugoj kosa do ramena, aha to je starija…

Negdje nakon tri sata vožnje, shvatam da se ne osjećam dobro. Gubim snagu u rukama. Podgoričke vrele noći, neprospavane, u kombinaciji sa pakovanjem za put i bebom koju ne ispuštam iz ruku učinile su svoje. Pojedem malo sendviča, popijem malo vode.

Ništa.

Ne pomaže.

Sve se osjećam lošije i shvatam da sam u nekom stanju pred gubitkom svijesti.

Suprug kaže: „Izdrži do prvog sledećeg grada i idemo pravo do hitne pomoći“.

Ali baš u tom trenutku, ova manja, bez kose, počinje da plače. Kako smo promijenili pravac kretanja sunce joj ide direktno u oči. Uz to je i napunila pelenu i miris počinje da se širi našim malim automobilom. Otvaramo prozore mi koji možemo da im priđemo da uđe svjež zrak.

Plače još jače.

Suprug kaže: „Uzmi je“. Kažem mu da ne mogu mala mi je snaga u rukama, sad su me „izdale“.

Okrećem se i kažem ovoj većoj, sa kosom, “Uzmi je ti, nekako, ako možeš“. Ona stiže do nje, preskačući stvari, i uspijeva da je sjedne u krilo. Ali nešto je uporno žulja, kaže u leđa, i to nešto mora da pomjeri. Zavlači ruku iza svojih malih leđa i vadi konzervu adaptiranog praha za mlijeko, okrenutu naopačke, sa koje baš u tom trenutku spada poklopac. Odjednom sitni prah u kombinaciji sa promajom počinje da leti kroz naša kola, upada nam u nos oči i usta, nekima i u uši, počinjemo da kijamo, kašljemo i da se češemo… cika i vika postaju sve jači. Ja u bunilu. Mislim – ko stigne pričaće.

Poslije toga se ne sjećam šta se tačno dešavalo.

Mogla sam da se zakunem da vidim moju dobru vilu koja mi ljubazno pokazuje čist krevet, na koji sam odmah naravno legla.

Kasnije, suprug mi je objasnio da je ta dobra vila bila doktorka.

Kada sam se nakon ukazane pomoći „vratila“ u život. Ja i dobra vila, hoću reći doktorka, ostale smo same. Ona skoro šapćućim glasom mi se obrati, iskreno, kao žena – ženi: „Gospođo, da ste Vi sad sami bez muža i djece na nekoj plaži… ne bi Vama došlo teško i ne biste sada bili u hitnoj, evo izvolite zdravstvenu knjižicu, nego sve neki bijeli lepljivi prah ispada iz nje…“

 

Blogove Bobe Uskoković možete čitati na ovom linku ——->  https://bobauskokovic.com/gospodjo-da-ste-vi-sad-sami/ 

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…


Minja 300×250
Učionica Družionica flajer
Čigralište baner
Igrackoteka 300×250
Zdravlje i znanje baner
Dojenje

Posljednji postovi sa foruma

Leave a Reply