Da li znaš kako može da se kupi ljubav?

Svako vodi neke svoje bitke.  Više važne i  manje važne.

Nevažnih nema. To znam.

Djeca često vode bitke. Možda češće nego mi „veliki“. Mi smo taoci rutine. Svakodnevnice.

Nekoliko puta do sada ćerka mi se požalila da je jedna djevojčica iz vrtića udarila ili da su je gurnuli i da je pala. A ona nije uradila ništa. Nije plakala.  Nije se ljutila Nije se požalila. Samo je malo zastala, ustala, namjestila svoju šnalu i nastavila dalje.

Nijesam vjerovala ranije da ću je u ovakvim situacijama učiti da uzvrati udarac. Da uzvrati guranje.  Ali ovoga puta  jesam. Njena bespomoćnost me je zaboljela.

Uzalud sam pokušavala i objašnjavala joj da mora da se zaštiti sama, da nikoga „ne dira prva“ i da niko nema prava da ugrožava njen prostor, da može slobodno da uzvrati istom mjerom kad joj se ponovi slično… nijesam uspijevala.

Mislila sam, sputava je strah.

Međutim nije to, kaže. Doznajem da moje dijete ima savim drugo objašnjenje,  sasvim mirno i vrlo samouvjereno  mi objašnjava „ali mama ja ne želim nikoga da povrijedim i ne želim da uradim ništa što će nekome nanijeti bol“.

Od tog trenutka sam prestala da je „nagovaram“ da uzvrati. Pustila sam je. Jer je razumijem. Razumijem njen način.

Nekad je teško reći „ne“.

Nekada se teško zauzeti za sebe. Posebno ako nijeste imali naviku da govorite „ne“. Pa ste i kada nijeste htjeli i kad vam se nije dalo govorili „da“.

Lakše mi je bilo da otkinem od sebe nego od nekog drugog. Imala sam osjećaj  „ostajem dužna“.

Da li tako kupujem  ljubav? Da li mislim da bi ljubav trebalo zaslužiti?

Nečim.

Recimo svojim ponašanjem, kako bih je mogla dobiti zauzvrat.

Da bih trebalo prvo biti dobra, ugađati i udovoljavati  drugima da bi me voljeli.

Vrlo moguće. Shvatam da sam usvojila obrazac ponašanja koji sam najvjerovatnije prenijela na svoju ćerku.

Ljubav se ne kupuje. Ne moramo raditi ništa da bismo je zaslužili ili da bi je dobili.

Ljudi zaslužuju ljubav samim svojim postojanjem, onoliko koliko vjeruješ da zaslužuješ toliko ljubavi ćeš i moći da primiš.

Daj sebi pravo da primiš ljubav i da budeš voljen. Samo svojim postojanjem zaslužujemo je. Svaki put kad nijesam znala da kažem „ne“ smanjivala sam se. Bivala sve niža. Uzmila sebi moć. Davala je drugom.

Smanjivala sam se i kada je trebalo da se izborim za sebe. Ili da kažem da mi nešto ne odgovara, da mi smeta.

Nijesam htjela nikog da povrijedim. Kao što je reklo meni moje dijete. Ali sam se plašila i reakcije drugih, da li će se oni ljutiti što sam ljuta.

Čega se toliko plašimo?

Shvatila sam da je strah koji sam osjećala zapravo bio strah od sebe same. I strah od neprihvatanja A ne od reakcije drugih.

Plašim se da ću reći nešto što će te zaboljeti  što će ti zaprati uši. Ne želim da ti nanosim bol zato izbjegavam da kažem već prećutkujem. Lakše ću pretrpjeti.

Ne želim da sam ja „kriva“, kao da sam sebi uzela pravao na bijes i ljutnju.

Kasnije sam shvatila da moram vjerovati sebi. Mnogo više. Da ću uvijek imati prave riječi pa i za kriva djela. Da im dam pravo da postoje. Da dozvolim sebi da budem dobro i da se ne smanjujem. Već da rastem. I da zavolim te svoje nadogradnje, kao i bazu.

Imamo pravo na „loša“ osjećanja. Stvarna su. I u njih moramo da vjerujemo, kao i u one pozitivne. I oni neće ugroziti druge, ni u jednom smislu. Ne treba se toga plašiti. Naša negativna osjećanja su legitimna takođe. Dopustimo im da budu i da postoje. To je suština stvari Pustiti ih.

Jer pravo drugog nije  preče od našeg.

Rastemo i mi uz svoju djecu!