Pa kako to, beba neće u kolica? Što je učiš na ruke?

Smiling mother holding baby

PIŠE: Jovana Kešanski, Lola magazin

Bilo je to juče, oko osam uveče. Vraćali smo se iz duge šetnje. Muž je gurao kolica, ja sam držala Srnu u rukama. Vidjela je gugutku, učila sam je da gugutka kaže: “Gu gu gu”, ovo je bila dobra prilika da se upoznaju. Nesrećna ptica imala je slomljeno krilo, nekako uvrnuto ka unutra, ka grudima. Usporeno se kretala do barice koju je nakapala klima sa prodavnice. Pored žedne gugutke i barice, stajala je prodavačica. Ukrštenih ruku, čekala je kraj radnog vremena. Slika koju je videla nije se uklapala u njoj prihvatljivu. Pitala je: “Aaaa, pa kako to, beba neće u kolica? Bogami, mama, ima kičmu da iskriviš. Što je učiš na ruke?”

Dan prije toga, isto mi je rekao seoski poštar.

Dan prije njega prodavac paradajza na pijaci.

Dan prije njega komšija kod kojeg kupujemo domaća jaja, dan prije, dan prije… Vraćajući se unazad do Srninog rođenja, to je rečenica koju sam najčešće čula. I uvijek, ko god da je izgovarao, zvučala je natopljeno vjekovnom mudrošću, navodnom dobrom namjerom, zvučala je kao uputstvo za upotrebu tek rođene bebe.

Ako se ne bih pridržavala datog uputstva, mogla bih da okusim svu neprijatnost podizanja djeteta koje će, kako su mi govorili, samo željeti na ruke, ja ću se sasušiti, iskriviti, slomiti, neću moći da odem da piškim, operem sudove, obučem majicu. Možda ću i umrijeti oslabljenih i utrnjenih ruku, čudno uvrnutih ka grudima, baš kao kod gugutke.

Prodavačica ima djecu, to znam. Veliku djecu. Htjela sam da je pitam da li ih je ona nosila, da li ih je uzimala na ruke samo kada plaču ili je to radila i onda kada poželi da ih dodirne, osjeti uz sebe, kada su apsolutno mirna i zaigrana. Htjela sam da je pitam do koje godine je nosila svoju djecu ili je to, ipak, bilo samo dok nisu prohodala. Htjela sam da je pitam da li ih je ostavljala da plaču u kolicima i da li je to onda vožnja u kojoj se uživa ili mučenje za oboje. Htela sam da je pitam da li zna koliko apsurdno, hladno i grubo zvuči kada majci kažeš da svoju bebu ne navikava na ruke. Htjela sam da je pitam mnogo toga, ali čemu?

Umjesto toga, šapnula sam joj, da ne bih otjerala gugutku: “Hoće mi se!”

Vidjeli smo pticu, prići joj kolicima bilo bi bučno, možda bi je otjeralo i od nas i od vode. Htjela sam da je Srna vidi, uzela sam je iz kolica u ruke, približila golubici i pustila je da je mirno posmatra. Zenice su joj se širile, uživala je.

Nosim svoju bebu i kada nema ptice u blizini. Volim da joj izbliza pokazujem svijet na koji je došla, u kom živi svoje prve mjesece.

Moje ruke su njene noge, dok ne prohoda.

Približim je mački ili psu ili djeci koja se igraju u ulici.

Približim je komšijinim patkama do kojih se ne može stići kolicima.

To su mali žuti razigrani pačići. Približim je ružama koje sadi muževa tetka u zabitom dijelu svog dvorišta. Približim da bolje vidi i osjeti život. Volim da zna da ja znam da ona nije lutka koju sjedneš na nekoliko sati na krevet i onda se zagubiš. Volim da zna da poštujem njenu radoznalost. I njenu potrebu da osjeti sigurnost i nježnost koje joj moje ruke mogu pružiti i onda kada ne plače ili je boli nicanje zubića.

U porodici smo se rijetko kad grlili. Tata bi nas, kada uspijemo u nečemu, položimo ispit, slavimo rođendan ili Novu godinu, ljubio u obraz, tri puta, uz pruženu desnu ruku. Bez zagrljaja. Volio nas je, ali nije umio da to pokaže otvorenije, prisnije, ogoljeno. Imali smo skoro sve što je potrebno za ispunjeno djetinjstvo, osim tih snažnih, nježnih, toplih, kratkih ili dugih zagrljaja. Onih kroz koje osjetimo srca.

Falili su.

Ne znam ko su ljudi koji mogu da kažu ne navikavaj bebu na ruke. Svoju bebu na svoje ruke. Ne znam šta je u njihovim grudima, šta kuca i koliko brzo. Ne znam kakvi su njihovi dani, žive li ljubav, jesu li ogorčeni ili ne, grle li se i koliko često. Ne znam da li vole dodire i ako ne vole kako je to moguće. Ruke su tu da pipaju, umiruju, maze. Ruke su tu da vole. Da zagrle kad si usamljen. Da zagrle kad ti se svijet ruši. Da te pridrže, kad je to potrebno. Da budu oslonac. Ljuljaška uvezana između dva stabla. Teško je bez tog para ruku kraj sebe. Teško je nama koji smo već dovoljno dugo ovdje, zašto bi onda sklanjali svoju bebu od sebe, od svojih ruku, od svega što se samo kroz jagodice može pružiti i osjetiti.

Tu smo da je naviknemo na sebe. Na svoj miris. Na dodire. Na podršku. Da joj njima poželimo dobrodošlicu. To nije navikavanje na ruke, to je navikavanje na ljubav. Vjerujem da bebe koje dovoljno iskreno osjete ruke, kasnije traže manje pažnje. Da su mirnije, sigurnije, zadovoljnije. Slično je i sa nama. Nema tu velike razlike, od istog smo stvoreni. Ako nemamo dovoljno zagrljaja partnera, trudićemo se na sve načine da se izborimo za njih, očajnički ćemo se truditi da privučemo njegovu pažnju. Zašto, uostalom, bjesomučno tragamo za ljubavlju, ako ne zbog tih dodira ruku po sebi kojima se svijet može okrenuti i obojiti, zidovi porušiti, granice ponovo iscrtati?

I znate šta? Ona je jedna nasmijana beba, ne smeta joj kada se sklonimo od nje, kada je ostavimo sa bakom, jednom ili drugom, umije sebe da zabavi, nasmije, da se zaigra kao da nikoga nema kraj nje. Vjerujem da je shvatila da su naše ruke tu za nju i da će je uvijek približiti da vidi gugutku, ako ona to poželi.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Ja mog sina nosam po citav dan ,nikad nisam bila umornija u zivotu nego sad ali ni srecnija.
    Volim kad mirisem na njega..neka uziva u mom narucju dok moze ,to je najmanje sto mogu da mu pruzim,i zato se ne treba stedjet ne znam zasto?

Leave a Reply