Joj kad se sjetim prepirki i problema na pocetku braka i veze, kroz koje svi ustvari prodju. Sad mi sve to smijesno izgleda ali tada sam se bas nervirala oko gluposti. Mada ta faza navikavanja i upoznavanja zna da bude vrlo interesantna. Sada me milion nekih stvari kojesu mi oduzimale puno puno zivaca uopste ni ne doticu, nego sam ih jednostavno prihvatila kao takve i to je to. Mada imamo uzasno ruznu naviku da se posvadjamo i prepucavamo pred djecom ili smo je barem imali, sto mislim da bas i nije dobro. Mada sam citala i o tome da psiholozi misle da se pred djecom treba “posvadjati” ali i pomiriti i naci rjesenje kako bi imali realnu sliku o zivotu i odnosima. 

A kad se sjetim principa prije braka, u mojoj glavi naravno – necu nikad ovo, nikad ono. Ma sve se mijenja i vremenom shvatimo da su nam nekadasnja shvatanja bila nerealna i nemoguca. Kazem, mnogo toga mi se u glavi promijenilo za deset godina braka i mnogo toga drugacije radim nego sto sam mislila da cu, ali i dalje ostajm pri dva principa – ne bih mogla biti sa nekim ko me vara ili fizicki na mene nasrce.   

E, pa, nikad ne reci nikad… Koliko god otrcano zvucalo, ali svi klisei ponikli su iz stvarnog zivota i nekome su se desili. I nismo mi nista pametniji ili ponosniji od drugih, mozda samo nismo bili u cipelama tog nekog drugog.

Koliko sam ja puta kao cura rekla sebi ili nekome da ne bih nikad preko ovog ili onog, ili se cudila kako je neko sebi DOPUSTIO da se nadje u odredjenoj situaciji zbog partnera.

 Pa sam se nasla. I dopustila. I presla preko. Necega.

Danas sam samohrana majka tri najvece ljubavi na svijetu. Ali sam prelazila preko takvih stvari, do jedne granice. Pa onda vise nisam htjela. Da li sam srecna sto je to tako? Nisam. Da li sam sigurna da, da mogu ispocetka, toga svega ne bi bilo? Nisam. Bih ponovo prolazila kroz isto, da mi zivot namjesti takvu situaciju? Ne znam.

Ali jedno znam: vise necu reci “nikad!”.

Ja mislim takodje da je prednost kad zivis sa nekim pa se tek onda upustis u brak.Kad smo se zabavljali za neke stvari sam imala utisak da je drugaciji,ali kad smo poceli zivjeti zajedno svakodnevno sam dolazila do nervnog sloma.Ja sam jako uredna i pedantna.Nisam mogla da podnesem bacanje carapa u cosak,u patikama kroz cijeli stan,bacanje garderobe gdje stignes,u sled kupanja nastajala je poplava i vjecito novi peskiri,te za noge,te za tijelo,pa se jedan cisti na pod baci gdje ce da stane….Ja ne mogu da vam opisem to…cesto sam znala da sjednem i placem od nemoci,a on mi se uvijek smijao i izludjivala ga je moja pedantnost tj zasto se ja toliko opterecujem.Sad me bas briga,sad idem sklanjam ali cutim(nekad mu zaturim namjerno pa on trazi,pa kad nadje sve ga drzi na jednom mjestu da se to opet ne izgubi)sve mi je mehanika.Drugi ni jedan problem neemama za sad :))))

montenegrina said:

Ja mislim takodje da je prednost kad zivis sa nekim pa se tek onda upustis u brak.Kad smo se zabavljali za neke stvari sam imala utisak da je drugaciji,ali kad smo poceli zivjeti zajedno svakodnevno sam dolazila do nervnog sloma.Ja sam jako uredna i pedantna.Nisam mogla da podnesem bacanje carapa u cosak,u patikama kroz cijeli stan,bacanje garderobe gdje stignes,u sled kupanja nastajala je poplava i vjecito novi peskiri,te za noge,te za tijelo,pa se jedan cisti na pod baci gdje ce da stane….Ja ne mogu da vam opisem to…cesto sam znala da sjednem i placem od nemoci,a on mi se uvijek smijao i izludjivala ga je moja pedantnost tj zasto se ja toliko opterecujem.Sad me bas briga,sad idem sklanjam ali cutim(nekad mu zaturim namjerno pa on trazi,pa kad nadje sve ga drzi na jednom mjestu da se to opet ne izgubi)sve mi je mehanika.Drugi ni jedan problem neemama za sad :))))

Haahha te stvari i meni ''bodu'' oci,jer ja u svakom datom momentu znam dje mi se sta nalazi,sto nije slucaj moga muza,al sto bi se i mucio kad ja znam jel  moracemo na prevaspitavnje

Nsta me ne izludi nego kad me ujutru na poslu dok pijem kafu sa kolektivom nazove pa pita “Dje si mi stavila ovo ili ono” a ja kao malom djetetu objasnjavam.Hm ne daj boze da nam je stan veci ili da u kuci velikoj zivim sta bi tek onda bilo,a ne u malom stancicu 🙂

Vjerujem ti :)))))))

Mi smo svadje “odradili” tokom zabavljanja. U braku se nijesmo puno prepirali,valjda smo poslije toliko godina provedenih zajedno bili potpuno spremni za to iskustvo. Da mi smetaju neke stvari smetaju, nekad prigovorim, nekad ocutim, ali to generalno nikad ne izaziva neke vece probleme. Nesto “zesce” svadje imamo u posljednje vrijeme, a provokator sam uvijek ja. Valjda me sad dvoje djece i stalne bolesti i cuda iscrpljuju, pa ponekad prosto trazim razlog za prepirku.I cesto budem ljubomorna na slobodu koju on sad ima a koje se ja privremeno moram odreci. Zaista mi pomaze oko djece, cini mi se vise nego vecina muzeva oko nas, ali neke stvari sve i da hoce ne moze- dojenje na primjer

Generalno je za zivot u dvoje potrebno mnogo strpljenja i spremnosti na kompromise. I zaista je tacno, na vise nacina, ono sto neko rece gore- nikad ne reci nikad. Mnogi se pogledi na zivot mijenjaju s godinama, s iskustvom, s ulaskom u brak, s dolaskom djece… Na mnoge nas ustupke natjera splet okolnosti. Nekad istrpimo nesto sto smo mislili da nikad ne bismo, pa se zbog toga mozda i pokajemo, a nekad nam stvari koje smo nekada smatrali nedopustivim pocnu djelovati sasvim razumnim i normalnim. nekad ce mozda biti i onih kad kompromisu i trpeljivosti nece biti mjesta. Granica mora postojati. To kazem jer zene nerijetko zneju da se “uzive” u ulogu zrtve,a tolerancija prerasta u trpljenje. Nekad se granici s mazohizmom. E toga se treba paziti. 

Mozda bi mogli iz nje nesto korisno da prenesmo,pa iz nekoliko djelova. Uzecu je da je probistrim