Evo i moje priče… Ja sam u toku cijele trudnoće bila entuzijasta kakav se ne srijeće. Uopšte nisam vjerovala u priče o nesnosnim bolovima, kao ni o užasu zvanom porodiljsko odjeljenje KBC.

Kategorično sam odbija odlaske kod privatnog ljekara, trudnoću mi je vodila divna doktorica Stevović, u Domu zdravlja Blok V. Njoj i glavnoj sestri Milanki sam neizmjerno zahvalna jer su mi trudnoću učinile divnom. Nekad je bilo i da se čeka na pregled koji sat, ali full uslugu sam imala sve vrijeme. Iz dva razloga nisam htjela ići kod privatnika: prvo nisam htjela da ostavljam novac u njihove ordinacije, kad već regularno plaćam zdravstveno osiguranje, a drugo nisam htjela kao druge zene da idem da se poradjam u smjenu doktora koji mi vodi trudnocu, da mi ukljucuju indukciju i sl. Htjela sam da okusim prirodu.

Dan pred termin, nakon pregleda u Domu zdravlja doktorica mi govori da mi je poprilicno nepovoljan nalaz za prirodan porodjaj, jer se nisam otvorila ni prst. Tu noc ja odlucujem da odsetam par kilometara i u 5 sati izjutra, posto sam se po stoti put cini mi se piskila tu noc, kad sam legla u krevet osjetim kao da mi je malo vode procurilo. Ali posto to meni u trudnoci nije bilo nista strano, pomislih da mi je bebac opet pritisnuo besiku. Nastavim spavanje… kad je muz krenuo na posao odem u wc i ispadne mi sluzavi cep. Medjutim, ja i to izignorisem dok oko 10 sati dok sam bila kafu se nije stvorila lokvica uspod mene na fotelji. Ali nikakvih bolova nemam. U 12 sati su me primili u KBC. Prvo sam bila frapirana cinjenicom koliko su Romkinje diskriminisane u bolnici. Bila je jedna mučenica sto je dosla prije mene, vidno u bolovima. Kad je dosao red na nju medicinska sestra zakoluta ocima i dade mi znak da ja prva udjem, sto nisam uradila. E da znate kakav mi je pogled uputila, kao da sam najveci idiot kojeg je srela… 

Uslijedila je procedura standardna, klistir mi dali i onda sam setala sa rolnom toalet papira iz kuce, posto ga oni ni za ne daj boze nemaju… Polako su bolovi pocinjali, jos zanemarljivi, te se ja ohrabrih. Reko caskom cu ja ovo. Posto jos nisam bila spremna za porodjaj legose me u neku sporednu sobu, i zaboravise do 17h. U medjuvremenu sam se naslusala drugih porodjaja, i totalno se demoralisala. Vec je pocela panika da me hvata, a niko ni da me obidje, ni da mi kaze sto se desava. Nidje nikod na vidiku, ni u porodjajnoj sali, zena se dere, cupa kosu sa glave, doziva pomoc, druga tesko dise… onaj ctg se cuje, uh nocne sam more od njega imala. Pricinjavao mi se taj zvuk danima. Konacno dodje red na mene, sjetise se da sam tu, stavise me na porodjajni i prikljucise nesto, valjda indukciju. Ne znam jer mi se niko ne obraca, vec pricaju o meni u trecem licu. Pokusavam nesto da iskomuniciram sa njima, medjutim vec su se pokupili. Sestre gledaju seriju na TV-u, a meni pocinju najstrasniji bolovi, koji se nevjerovatnom brzinom priblizavaju, boli o boze kako boli. Kako ko prodje pored mene gurne mi ruku i sve glavom odmahuju “uh nece ova do sjutra”. Pregledalo me njih 10 cini mi se, svako po nekoliko puta. Pitam babicu sta ce biti sa mnom, a ona mi tako osiono kaze: prvorotka, sto bi ti, ja sam se sa mojim prvim dva dana poradjala i ode… Tako sam usamljena, jadna, ponizena, niko da mi kaze rijec utjehe, da me ohrabri. Plasim se do smrti. Druge zene vriste, dere im se osoblje. Mene toliko boli da samo zelim da se sve zavrsi, tolika je bol da ni ne razmisljam o onom lijepom sto stize, samo zelim da prestane… osjecam da cu da puknem, imam pritisak dolje, kontrakcije na minut, a ni dva prsta otvorena. U neko zlo doba neko je donio odluku da se ne mogu prirodno poroditi i vode me u operacionu salu. Kao u magli se sjecam toga, jer sam toliko iscrpljena bila. Neka divna cura mazila me po glavi u operacionoj sali i to je prva i jedina njeznost na tom mjestu. Ako ovo ikad procita i prepozna se, nek zna da sam joj zahvalna do kraja zivota na toj maloj paznji. 

Budna sam, u sobi, ali sve mi je mutno, pored mene stoji neka zena sa djetetom. U cudu je gledam, je li to moje pitam? Ada jes, oli ga uzet?! Malo sam sokirana, nisam imala kad da razmislim o svemu ni da prihvatim cinjenicu da sam rodila jednu malu ljubav. Drzim moj zivot u rukama i preplavljuje me taj jedinstveni osjecaj, ne zelim da ga pustim nikad, samo nas dvoje postojimo. Dok me ne prekide sestra, jesi li zavrsila ajde, nemam cijelu noc kaze i nervozno cupka.

Prvi podoj, svima donose bebe, meni mog djeteta nemam. Ne mogu da ustanem iz kreveta. Placem pitam sto je, dje je? Niko nista da mi kaze. Bih posla da potrazim pomoc, ali ne mogu na noge. Svi me ignorisu. E tad sam pocela da histerisem. Na sljedeci podoj je vec bio tu 🙂 Malo mi je lakse. 

Uslovi kao u paklu. Mijenjaju nam samo porecni srednji carsav. Svi carsavi su krvavi, od moje i tudje krvi, stari nikakvi. Kad dolazi vizita to je ko da predsjednik nailazi. Sta kome znaci ocu li drzat sok na nahtkasnu ili keks? Sve mora da se sakrije, pa ga ti poslije dohvati i nadji sa ranom na stomaku… TI ODVRATNI DOKTORI. Ni da pozele dobardan, ni da se predstave. Udje svita od njih desetoro i svi smrtno ozbiljni. Medicinsko osoblje sam i gledala dok sam bila nepokretna, cim sam stala na noge nidje niko na vidiku…kakav uzas… niko ne umije da da informaciju ni o cemu… otekle mi grudi, ima jedna muzilica koju svi koriste. Idem do boxa da trazim pomoc oko grudi, svi me gledaju kao idiota, samo placem, ranjiva sam, nidje pomoci, nidje saosjecanja, samo praznina.

Uh, kad sam izasla odatle kao da sam se ponovo rodila. 

mamika bravo,divna prica!

vanjamik said:

i tri dana su mnogo…

Mnogo i premnogo, a sta tek reci za boravak od nedjelju dana ,koliko praktikuju da zadrze nakon carskog reza….ja sam mislila da cu da poludim vec nakon treceg dana,ali srecom imala sam veliku pomoc od prijateljica koje rade u bolnici(porodila sam se U KBC),inace ne znam kako bh izdrzala…jer mislim da uslovi kakvi su tamo i odnos vecine osoblja nijesu dostojni covjeka….

Nek je ziv i zdrav bebac, a i mama! 

bravo,bravo za mamu i bebca!

Nikolina, bravo, cestitamo!

Jedva cekam da vidim kakva nam ti iskustva donosis iz porodilista posto si najsvjezija… da li se ista tamo promijenilo???

Cestitke!