Dugo se skanjam da sa vama podijelim iskustvo sa svog drugog porodjaja, koji je bio znatno drukčiji od prvog. Elem, deset dana sam prekoračila termin, a hvatao me vikend, te je moj ginekolog, dr Suzana Uskoković, predložila da pođem u KBC, uradim ctg i za svaki slučaj ostanem tamo, jer ona nema načina da mi u tih dva dana proprati plodovu vodicu, pritisak i ostale parametre. Ja podjem na polikliniku, tamo budu nadobudna sestra, plavuša, srednjih godina i dr Djukić, koji se ironično osvrnuo na preporuku mog ljekara i vratio me kući, da čekamo ponedjeljak kad će on biti u smjeni, a da za vikend dodjem i uradim ctg u KC. Poslušam. U subotu ctg pogleda dr Čolaković i isprati me bez previše riječi. U nedjelju u smjeni dr Lazarević. Ja, iskreno, došla s predrasudom. Po forumima nalazila komentare da je grub pri pregledu i molila se da mi samo on ne bude na porodjaju. On pogledao ctg i predloži ginekološki pregled – kad je završio (nije grub, mada nije neosjetan kao Suzana) kaže mi da ostanem – ili da legnem na patologiju trudnoće ili da me porodi – uglavnom, ako hoću da idem, moraću da potpišem da to radim na svoju inicijativu i odgovornost. Ja se sva zbunila (inače nijesam takva) – on mi kaže – Konsultujte se sa svojim ginekologom, pa mi kažite šta ćete! Moja dr mi kaže da se slaže s njim, da je rizično čekati i da je najbolje da me tog dana porodi. Meni suze same navrle na oči, nespokoj me neki savladao – užas. Podjem da me pripreme oko podneva – soba za pripremu i babice skroz OK, lijepo, čisto, one ljubazne. Tog dana praksu imali i neki studenti – to mi teško palo, ali sam otrpjela – moraju i oni učiti, znam, ali sam ja tog dana bila loš saradnik. Prokinuo mi dr vodenjak, uključili indukciju, ali nije sve teklo kako je zamišljeno. Doktor je često dolazio, pregledao me, pratio kontrakcije, bolovi počeli oko 16h, prilično jaki, ali nikako da krene porodjaj. Do 22h uveče. U tih 10 sati zavoljeh dr Lazarevića. Zbilja se ponašao kao da smo rod rodjeni – obilazio me, pričao sa mnom, pokušao da mi olakša time što će mi omogućiti da šetam po sali noseći se sa onim čivilukom za infuziju, pitao za težinu prethodne bebe, za prethodni porodjaj. Bio je zabrinut, vidjela sam, ali nije dao da ja to osjetim. Babicama bila smjena, korektnu Olju zamijenila Maja – vrcava, šaljiva, pomazi te, popriča, odmah pustila muziku, što me, čini mi se, spasilo. Odbrojavala sam, pjesmu po pjesmu, proživljavala i preživljavala kontrakcije – oni me obilaze, ohrabruju. Zbilja su me oduševili – i doktor i babica. Tačno u 22h izašla moja Milena – zaboravila sam tad sve prethodno i bila presrećna, po drugi put. Dali mi je, bila pored mene, mazile se – ona grudvica, a kosa duga, gar crna. Poslije dva sata me poveli u sobu – tamo upoznala tri predivne žene, cimerke, s kojima sam u kontaktu. Jedna od njih, pedijatar po struci, bila mi kao sestra – spasila me, znamo nas dvije kako. Sestre na GAK-u prilično OK, neke komunikativne, neke neljubazne (tadašnja glavna sestra – lijepa žena i grozno čeljade, na tome ću stati!) – pedijatri, dr Saveta i dr Begović, dvije, zbilja, fine žene. Zaključujem sa ovim – osjećam ogromnu zahvalnost prema dr Lazareviću i želim mu svaku ljudsku sreću! Nadam se da ću se i treći put (planiram, ako dobri Bog da) javiti sa lijepim iskustvima iz porodilišta!