online shop

Između redova

Objavljeno: 27/02/2019

Mama Marija

Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatk

Mama Marija

Psihologija mase na internetu

Postoji uvijek aktivna grupa, konstantno spremna na kritikovanje.

Roditeljstvo i starateljstvo u savremenom (internet) društvu su prepuni izazova i neuporedivo kompleksniji nego unazad par decenija. To je činjenica koju nije potrebno posebno obrazlagati. Ipak, svakodnevno je postajemo svijesniji, jer se podsjetnici javljaju u raznim oblicima i dodatno usložnjavaju cijelu tu sliku.

Desila se jedna, ne neobična, ali situacija koju sam nedugo potom povezala sa nečim sličnim, ali mnogo prisutnijim i rasprostranjenijim na internetu.

Ja svakom sve u lice kažem, pa neka se ljuti ko god hoće“, reče koleginica nakon što završi ničim izazvan poduži monolog čija je okosnica bila nova koleginica i“nemoral“ koji se ogleda u njenom stilu oblačenja. Okrenu se i ode pravo kod nje. Svi zaustavismo disanje nevjerujući da će svoje nevaspitanje podvesti pod otvorenost. U trenutku pomislih otkud joj tolika sloboda da sudi i da joj saopštava svoje mišljenje. Misao mi osta nedovršena, jer je presječe: „Divna ti je ta haljina, baš umiješ da je nosiš“, koje je neočekivano stiglo iza napola otvorenih vrata, izgovoreno neznajući da je dovoljno glasno i suviše blizu da se ne bi čulo.

Nije ovo pojava nastala nedavno, ali je sve prisutnija. Potreba da se oči u oči udjeljuju komplimenti, a iza leđa da prospemo sve ono što  mislimo i ne mislimo o nekome, ili o osobi koja nema veze sa tom o o kojoj je riječ, ali nakupljenu jed valja izbaciti.

Društvene mreže su se pokazale idealnim prostorom za širenje ove pojave. Pseudonim je oklop, zaštita od posljedica, osuda na koje bismo mogli naići i otvara čist put za prosipanje nataložene gorčine  po raznim osnovama.

Postoji uvijek aktivna grupa, konstantno spremna na kritikovanje. U zavisnosti od toga ko ili šta je predmet kritike, svi, bez obzira na stepen i vrstu školske spreme, zanimanje ili iskustvo, postaju eksperti u svim oblastima. Svakodnevno se rvemo, manje ili više uspješno, sa svojim tekućim poslovima, obavezama, problemima, nedoumicama, ali kada su tuđe stvari u pitanju, tu nemamo nikakvih dilema i u svakom trenutku znamo šta je nabolje i imamo najefikasnije rješenje.

Nećak, pubertetlija,  u školi je čuo slijedeću informaciju – Napadnuti su doktori, jer su uobraženi i ne rade svoj posao kako treba. I dolazi sa gomilom pitanja – Kako je moguće da ljekari koji se toliko dugo školuju i mnogo uče, ne znaju da rade to što su učili? Zašto su uobraženi? Da li to znači da su rekli pacijetima da neće da ih liječe? I posljednje, ali nikako manje važno, da li je u redu zbog toga izbiti ih? On je sklon da vjeruje da jeste, jer su učenici među sobom to komentarisali, svako je nadograđivao priču svojim informacijama, i došli su do zaključka da se moraju saglasiti sa svim tim negativnim komentarima, jer svi ti ljudi imaju razlog zbog kojeg iznose negativno mišljenje.

„Napadnuti su ljekari iz Urgentnog centra, komentari na društvenim mrežama se odnose na ljekare uopšteno, a komentari nećakovog društva se odnose na … može na bilo koga što se njih tiče, jer o oblasti koju komentarišu skoro da ne znaju ništa. Urgentni centar je samo jedna organizaciona jedinica Kliničkog centra koja funkcioniše u specifičnim uslovima budući da tu dolaze pacijenti iz cijele zemlje, u stanjima različitog stepena hitnosti, obavlja se veliki postotak dijagnostičkih procedura,… Dakle, ljekari u Urgentnom centru funkcionišu u drugačijim uslovima od kolega u nekim drugim organizacionim jedinicama, što ih ne čini manje odgovornim, naprotiv.“

To je prvo objašnjenje koje sam dala svom nećaku, tek da stekne sliku o ambijentu na koji se odnosi priča, jer o tome ne zna apsolutno ništa.

„Nakon toliko godina učenja sigurna sam da znaju svoj posao, ali isto tako, bilo bi suludo očekivati da svi imaju isti nivo znanja i sposobnosti“, to je drugi odgovor.

„Da li im se dešavaju greške? Da. Da li su one teže nego kada se greške dese u nekim drugim profesijama? Jesu, mnogo, neuporedivo, nemjerljivo. Zašto se dešavaju greške? Ne bi bilo ispravno da komentarišemo na bilo koji način osim da je svaki slučaj priča za sebe i da podrazumijeva konkretne okolnosti? Da li su ljekari uobraženi, pitanje je isto kada bi pitao da li su uobraženi pripadnici bilo koje druge profesije, zajednice, naroda, ljudskog roda. Karakterne osobine se ne bi smjele vezivati za profesiju. Bavljenje određenim poslom ih eventualno može naglasiti, ali ne i napraviti. Arogantan odnos ne može naći opravdanje ni u jednoj profesiji. Arogancija se ne uči tokom školovanja, to je potreba čovjeka da svojim stavom pokaže da je vrijedniji od drugih i aroganciju ćeš pronaći bilo gdje, a obično je maska za veliku nesigurnost.

I na kraju, da li ih zbog toga ili bilo čega treba „izbiti“? Ko ima pravo da nad drugom osobom primjeni fizičku silu? „Nije imao drugi izbor“, „prekipjelo mu je“, da li to zaista mogu biti opravdanja? Šta je postigao time? Istjerao neku svoju pravdu? A, već sjutra se pokajao. Da li može biti satisfakcija podrška grupe dežurnih komentatora koji su aktivni samo kada treba sipati osude? Da je razmislio o onome što će uraditi, da li misliš da bi ipak nasrnuo, ne na ljekara, nego na bilo koga? Ako i bi, šta to govori o čovjeku? Ako ne bi, zar onda nije ludost to što je uradio?

Da, i meni nekad, kako kažeš, pukne film. Izgovorim tada što inače ne bih i dok izgovaram već se kajem. A možeš li zamisliti kakvo je kajanje nakon nepromišljenog postupka, pa još fizičke agresije?“

„Ali, ljudi na internetu komentarišu da su imali gomilu negativnih iskustava, pa nije ni čudo da se ovo dešava“.

„A, da li misliš da su ti ljudi pomislili da bi njihove riječi mogle potpaliti vatru? Znaš li kako funkcioniše psihologija mase? Ljudi u masi ili gomili imaju sklonost da počnu da razmišljaju i da se ponašaju drugačije nego što bi to činili kao individue, upravo zahvaljujući osjećaju ušuškanosti u anonimnost i pripadanju skupini onih koji slično razmišljaju. U pronalaženju saglasnosti kod drugih članova mase pronalaze uporište. A da li su svjesni posljedica? Nijesam sigurna da jesu u konkretnom slučaju. Idu sa ciljem da kritikuju ono što nije dobro. Takav cilj sam po sebi nije loš, naprotiv. Ali, način na koji se želi postići cilj je diskutabilan.

Iznošenje kritika na društvenim mrežama dovodi do disbalansa koji možda ne odgovara realnom stanju stvari. S jedne strane, imamo grupu raspoloženu za kritiku, a sa druge strane imamo one koji bi mogli iznijeti pozitivna iskustva, ali to ne čine da ne bi naišli na osudu, ne žele da skreću pažnju na sebe komentarom koji bi se izdvajao jer ide u suprotnom pravcu. Na kraju imamo i nezainteresovane. I šta nam ostaje – gomila negativnih komentara. Onome ko je imao makar jedno negativno iskustvo, ovi komentari će biti dovoljni da formira svoj stav. Takvih je najviše, jer svi smo imali neko negativno iskustvo sa pripadnicima svake profesije, privatno ili poslovno. Ali, ne formiramo na isti način svoj sud o svima.

Postoje profesije koje su sa razlogom izloženije javnom sudu. Ali, pojavom društvenih mreža i omogućavanjem svakom pojedincu da iznese stav (a način, uslovi formiranja, postojanje ili nepostojanje određenih tendencija da se oblikuje i iznese baš takav stav) došli smo u situaciju da se može i neargumentovano suditi o nekom. Kada imaš skup takvih mišljenja, teško je razlučiti koja su i koliko utemeljena ili neutemeljena. Evo, ti si na osnovu pepričavanja i tuđih iskustava već na putu da izgradiš negativan stav. A, ja te sad molim da dobro razmisliš i odgovoriš mi na čemu se takav tvoj stav temelji.“

Istinski se zamislio, a onda odgovorio „ne znam“.

„Ne znaš, a došao si sa mišljenjem da je sve to o čemu ste govorili da se desilo opravdano“.

„Pa, u priči je zvučalo tako“.

„Mnogo šta u priči zvuči kako nije. Ili možda jeste. Ali, ti ne možeš da donosiš zaključke na osnovu tuđih priča, komentara i iskustava. Svoje stavove treba da zasnivaš isključivo na vlastitom iskustvu, povezivanju, razmišljanju i zaključivanju, samo na taj način nikada nećeš pogriješiti i nećeš se osjećati loše jer si shvatio da si od sebe napravio budalu kada si postupio pod uticajem tuđe priče.“

„Zvuči razumno“.

„I još nešto. Trudi se da se kloniš generalizacije.“

„Jedan loš ljekar ne znači da su svi loši“.

„Ne ljekar, nego bilo koji čovjek. Svi smo mi individue i jedino mi znamo šta se događa u našim glavama i sa čime raspolažemo. Ako u tvom odjeljenju ima jedan ili čak par loših đaka, to ne znači da ste svi u odjeljenju loši, zar ne? Možda se među vama kriju geniji. A zamisli da je nastavno osoblje sklono generalizaciji, pa npr.prof matematike izvede prvo tri đaka i oni ne znaju da urade zadatak kako treba, a svi ostali znate. Ali, nastavnik se iznervira i na osnovu njihovog učinka donese zaključak o svima vama. Ne bi bilo fer, zar ne? Previše uprošten primjer, priznajem.“

„Ali, pomogao je da shvatim poentu“.

„Evo još jedan primjer. Psiholozi smatraju da ljudi koji su skloni da na društvenim mrežama negativno komentarišu štošta imaju neke lične probleme i da im je to neka vrsta ventila. Šta sam uradila ovom rečenicom?“

„Generalizovala, haha“.

„Tačno, a to ne želimo“.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…


BP6 -Grawe 300×250
Maša 2
Maša 1
Video link

Posljednji postovi sa foruma

Leave a Reply