Između redova

Objavljeno: 07/06/2020

Boba Uskoković

Jedna vaga na putu povratka sebi.

Kako sam zaboravila veš u higijenskom zavodu

Samoj sebi sam ličila na ljetnjeg prodavca krofni – Svježe krofne!

U svakoj zdravstvenoj ustanovi na vratima piše – Trudnice imaju prednost.

Kao i uvijek, u praksi stvari budu drukčije.

Sve žene koje su bile ili jesu trudne znaju o čemu govorim. Ako ne znaju, veoma brzo će se uvjeriti kada dobiju uput da u prvom trimestru trudnoće rade nalaze hormona, zajedno sa ostalim svijetom. Posebno starijim ljudima kojima se, ne znam zašto, ali uvijek nekud žure.

Stomak ti se u početku ne vidi onako kako si zamišljala, a ti nestrpljivo želiš da se pohvališ njime. Onako ćutke.

Tako sam bila prinuđena da se nekoliko puta u tim, uskim zdravstvenim čekaonicama, probijam kroz gužvu, vičući  – „Ja sam trudnica, molim vas propustite me“.

Samoj sebi sam ličila na ljetnjeg prodavca krofni – Svježe krofne!

Dijelili smo istu sudbinu. Ja i prodavač krofni.

I tako.

Dok se probijam kroz gužvu neki se bune. Uglavnom većina. Gunđaju. Mrmljaju sebi u bradu. Nikom nije pravo. Nije pravo bilo ni meni, jer su svi pogledi bili uprti ka mom stomaku. Tražili su dokaz moje priče. Tražili potvrdu da sam noseća!

Potvrde nije bilo. Moj stomak je bio sasvim mali, nije izgledao čak ni kao da sam se nadula.

Na taj način sam se borila ja. Kao i prodavač krofni po vrelom ljetnjem pijesku u  neudobnim papučama.

Šta je sa onim trudnicama koje su stidljive, koje se srame?

Moja sestra je jedna od njih. Ona je u tim situacijama sa sobom vodila majku. Tako je njih ukupno troje čekalo red za jedno.

To im je bilo smislenije nego da se kao ja ubjeđuju sa narodom.

Majka bi stajala u red i čuvala mjesto, sestra bi povremeno izlazila da povraća (jutranje mučnine) ili sjedila na stolici kad je red bio baš dug.

U higijenskom zavodu gužva je najveća. Tamo gdje se rade vaginalni brisevi sve su žene pa očekuješ razumijevanje.

Tog jutra kad sam vidjela red odlučila sam da uzemem stvar u svoje ruke i da se ne oslanjam na tuđe razumijevanje.

Radim sledeće:

Kažu u cijelom svijetu možeš doći do bilo koga tačno preko četiri osobe.

Neko je računao.

Ja računam u malom gradu, kao što je moj, dovoljna ti je jedna osoba. Tako je i bilo.

Pozovem svoju rođaku koja „zna svakog“ i kažem joj da sam ustala u pet ujutru da bih stigla  na vrijeme da predam uput i da sve izgleda kao da ću sjutra ujutro morati sve ovo da ponovim.

Jadikujem. Kukam. Žalim se. Kako ću sve ovo izdržati.

Ona mi kaže – Ne brini imam tamo poznanikaSad ćemo sve da sredimo! Zašto  se još sinoć nisi javila?  

Nakon dobijenih instrukcija iskradam se iz reda i uđem na sporedan ulaz. Preko reda.

Žene pune iskustva, čudno me gledaju. Postaje im sumnjivo. Ko još napušta red?! Izgleda, provaljuju me.

Unutra sam bila sasvim kratko. Sreća pa se vrata zaključavaju, jer žene iz čekaonice su počele da kucaju na vrata, da urlaju i prijete – Da ću viđet kad izađem. Kakav bezobrazluk! Ušla sam preko reda, vidjele su one mene…

Obukla sam se – nikad brže u životu i hitro krenuh prema vratima, onim sporednim, jer o glavnim nije bilo ni riječi.

U tom trenutku medicinska sestra povika za mnom – Gospođo, zaboravili ste veš da obučete!

Zato, kada stojite u redu, obratite pažnju ko još čeka sa vama.

Možda vas ima više nego što vi možete da vidite.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…


Dojenje
Cinkić baner
Linija za djecu
Igrackoteka 300×250

Posljednji postovi sa foruma

Leave a Reply