https://www.roditelji.me Prvi roditeljski portal u Crnoj Gori Mon, 18 Feb 2013 20:50:32 +0000 en-GB hourly 1 https://wordpress.org/?v=6.1.6 https://www.roditelji.me/wp-content/uploads/2016/03/cropped-FlatLogoIconHuge-1-32x32.png https://www.roditelji.me 32 32 https://www.roditelji.me/blog/2011/12/23/porodjaj-i-iskustvo-iz-klinickog-centra/ https://www.roditelji.me/blog/2011/12/23/porodjaj-i-iskustvo-iz-klinickog-centra/#comments Fri, 23 Dec 2011 10:00:38 +0000 http://www.roditelji.me/?p=2440 To je bila druga trudnoća. Komplikovana, praćena kontrakcijama od 2. do 8. mjeseca. Uz lošu krvnu sliku,savjet: mirovanje i terapija. Eh… A stariji sin? Ili još bolje starija beba? Odlučih da pratim svoj organizam i da ne postanem lijena trudnica koja će dane i dane provoditi u krevetu. Ljeto, more, jezera, rijeke, planina…od plivanja do pješačenja. Deveti mjesec- najteže iskustvo. Sa 15-ak kilograma viška i podgoričko vrelo ljeto samo sam brojala dane kad će se sve završiti. Na dan termina otvorena 3 prsta. Moj ginekolog mi kaže: “Čekamo još 4 dana. Ako ne bude do tad ništa, dođi ponovo. Ali nadam se da se nećeš doći”. Sa osmjehom, naravno. Sa osmjehom odgovorih i ja: “Nadam se”. Tri dana kasnije, veče…blagi bolovi, kažem, nema šanse, idem tek kad se sve približi kraju.Ne želim prolaziti i kroz tuđe porođaje. Ovaj moj će mi biti sasvim dovoljan. Ujutru bolovi jači. Prokrvarih. i znam,to je to. Nema šta da više čekam. Moj mali dječačić je odlučio –  hoće napolje. Ah,konačno… Više nijesam mogla. Odlazim u Klinički centar, sa torbom spakovanom mjesec ranije. Strah… Iako sam se trudila da se ne opterećujem porođajem i razmišljanjima o tome, strah počinje na ulazu u bolnicu. Ah,šta me čeka? Znam, imam takvo iskustvo. Znam kako disati, kako ležati, kako ispratiti napone. Čak su mi govorili da je drugi porođaj lakši, ali to nije pravilo. I šta ako baš ja ne budem dio pravila? Dolazim na akušersko odjeljenje, naravno pješke, lift nešto nije bio u funkciji. Do 3. ili 4.sprata (zaboravila sam ), sa sve jačim kontrakcijama. Nema veze, kao da neko brine o tome. Dočekuje me sestra sa vještačkom dozom ljubaznosti, a vidim najradije bi me poslala u …. Nema veze,nijesam došla tu da se prepirem sa bolničkim osobljem, već da se porodim. Na njihovu nekulturu odgovoriću mojom kulturom. Mislim da je to najbolje oružje. Pregleda me dežurni doktor, jer u Podgorici vas ne može poroditi doktor koji je 9 mjeseci bio uz vas. A, kakvo je to tek pravilo. i ko ga izmisli? Neko sa kim ste 9 mjeseci prolazili kroz različite faze trudnoće,sa kim imate izgrađen odnos, povjerenje…ne,ne…On je ginekolog u Domu zdravlja i kako možete očekivati da BAŠ on bude sa vama na porođaju? Glupog li očekivanja. I završi doktorica pregled. Kaže: ” Četiri prsta,brzo ćeš ti to. A baletanke su ti preslatke”. Baletanke, pomislim u sebi, o čemu ona priča? Odlazim u sobu pored da se presvučem. Ako ne znate,spavaćicu i propratni materijal donosite od kuće. Presvukoh se. Dolazi dežurna babica da uzme podatke. A tek koliko je ona ljubazna i prijatna..o tome neću da govorim. Kao da sam došla na vješanje, a ne na porođaj. Mjerenje obima stomaka, kukova, još jedan pregled… Klistir. A to je tek poseban doživljaj za čiji opis fali riječi. Šta sve treba žena da prođe, pomislih. I onda me ostaviše da čekam. Ne znam šta. Pola sata kasnije, taman kad pomislih da izađem na terasu po malo svježeg zraka,dolazi ista babica i kaže:” Sa mnom u salu”. Ok, mislim,nema problema. Kažem, samo da nazovem supruga koji čeka ispred. Ona:”Zvaćeš ga poslije, kad se sve završi.” I odosmo. U sali 3 kreveta. Jedna mlada, buduća majka,zapomaže u prostoriji pored. Oh, kakav ambijent, pomislih. Žena,koja se porodila leži na krevetu do mog i čeka da prođu 2 sata, tačnije, da upotrijebim njihov čuveni termin, “da se ohladi”. Priključiše indukciju. Bolovi jačaju. Obilaze me sestre, koje ulaze u salu, pitaju jesam li dobro, valjda im čudno što ne vrištim. Neću, odlučila sam da toga nema. Znam da ću tako izgubiti snagu, a čeka me još dosta do kraja. Ulazi doktorica, ista ona koja me pregledala kad sam došla. Još jedan pregled. Kaže:” Pojačajte joj ovu indukciju, nećemo je puštiti valjda da se porađa pola dana”. Dolazi babica, pojačava. Pregleda i ona. Pomislim, koliko još pregleda do kraja? Čije sve ruke treba da osjetim da bi se ovo konačno završilo? Počinju sve jači i jači bolovi. Teže i teže dišem. Kontrakcije na 10 sekundi. Srećna. Znam da je brzo kraj. Osjetim prvi napon, drugi. Zovem babicu jer ona u prostoriji do, gleda nešto na televiziji. Tursku seriju, ako se dobro sjećam. Dovikujem joj, sestro, evo naponi, ako možete da dođete? Ili da se sama porađam, kažem za sebe. Babica dolazi i kaže :” Nema šanse da su naponi,ne mogu tako brzo.” Još jedan pregled, vrlo bolan. To odajem grčenjem lica. A ona dodaje:”Ovo ti ja pomažem, moram. Lakše će ti biti. Jeste, jeste. Otvorena si 8 prstiju. Hajde prediši još dva napona,pa počinjemo.” Presrećna sam. Dišem dva napona. Dolazi doktorica i sa njom još jedna. Ponovo pregled. Još tri sestre su tu. i 5,6 stažista ispred mojih raširenih nogu. Gledaju, valjda, kako teče porođaj. Pomislih, trebali ste cijelu bolnicu zvati. Počinju naponi,sve češći i češći. Kažu:” Guraj”. Sreća pa znam šta da radim. Jedan, guram. Drugi…guram. Treći,ne mogu više. Osjećam kako mi se svaka kost u organizmu pomjera. Pluća kao da će eksplodirati. Kažem,ne mogu…jer mi se stvarno čini tako. Doktorica:” Možeš, možeš…ajde.” Napon, odlučujem…sad ću ga roditi. Napinjem se iz sve snage. Čujem:” Hajde, hajde, evo glavica, bravo, bravo, bravo…” Napon traje… ja i dalje guram. Čujem plač bebe. Gotovo,zar već, pomislih. Pokazaše mi to malo stvorenjce još uvijek povezano pupčanom vrpcom sa mnom. Crven, modar, sa bijelom opnom po tijelu, vrišti… Hoću da ga pomazim, jedva ga dodirujem. Spustiše ga, otkinuše pupčanu vrpcu, odnesoše ga. Pomislih, a sad konci, šivenje, sjećam se prvog puta i znam da mi je to bilo teže nego sam porođaj. Pitam treba li šivenje, babica kaže:”Ne”. Super, mogu da odmorim. Ali ne, još malo vršljanja po mojoj utrobi. Doktorica opet pregleda. Kaže:” Bravo,odlična si bila”. Jednoj stažistkinji vidim suze. Valjda je preemotivna pa od sreće. Pritiskaju mi stomak da izađe posteljica, bol koji me razdire. Porođaj je ništa spram toga. Izlazi i to. Ponovo pregled. Ponovo mi pritiskaju stomak, a ja mislim da ću se onesvijestiti od bola. I onda me pokriše, i staviše da se ” i ja hladim”. Od kad su mi priključili]]> https://www.roditelji.me/blog/2011/12/23/porodjaj-i-iskustvo-iz-klinickog-centra/feed/ 6