Put ka roditeljstvu nekada je ispunjen izazovima, teškim trenucima i razočarenjima, ali i pobjedama koje su ravne čudu. Takvo iskustvo imali su Silvana i Nikola Dobriković, bračni par koji je tokom 11,5 godina braka čak osam posvetio ostvarenju sna da postanu roditelji. U tome ih nisu pokolebali ni gubitak bebe, teška dijagnoza sa kojom se Silvana suočila, a ni liječenje čiji je ishod bio neizvjestan. Želja da bude majka, njena hrabrost, vjera i ljubav, bili su jači od svega.

Godine 2019. odlučili su se, kaže Silvana, za vantjelesnu oplodnju, koja je rezultirala trudnoćom, ali je nažalost završila preuranjenim porođajem i gubitkom bebe u šestom mjesecu trudnoće.

Iako je ovaj gubitak ostavio dubok emotivni trag, nije ih pokolebao u njihovoj borbi za roditeljstvo.

“Dvije godine kasnije, 2021. suočila sam se sa dijagnozom karcinoma materice. To se desilo tokom priprema za novu vantjelesnu oplodnju. Prvo sam bila u šoku, jer nisam očekivala takve vijesti. Strah, tuga i neizvjesnost su me preplavili. Međutim, ubrzo sam odlučila da se borim”, prisjeća se Silvana.

Ljekari su joj prvobitno preporučili histerektomiju – vađenje materice, kao jedino sigurno rješenje. Ipak, na Silvaninom i Nikolinom putu ka roditeljstvu bilo je i onih koji su vjerovali u drugačije odluke.

“Prof. dr Vesna Kesić iz Kliničkog centra u Višegradskoj predložila je konzervativnu metodu liječenja, koja je uključivala vještačku menopauzu u periodu od šest mjeseci, uz terapiju visokim dozama hormona. Sve to nosilo je veliki rizik, koji je išao na moju odgovornost. To je bukvalno bio eksperiment. Ti hormoni su postepeno stanjili endometrijum do potpunog nestanka karcinoma. Ovo liječenje dalo je rezultate, i nakon terapije je utvrđeno da se bolest privremeno povukla”, priča ova ponosna mama.

Sjeća se i koliko je bila teška odluka da pristane na ovaj vid liječenja, ali je njena najveća motivacija bila želja da postane majka.

“Ta ideja me je gurala naprijed, čak i u najtežim trenucima. Odluka da pristanem na konzervativno liječenje bila je izuzetno teška. S jedne strane bio je moj život, a s druge moja želja da postanem majka. Svaki izbor nosio je veliki rizik. Ipak, odlučila sam se za terapiju vođena nadom i ljubavlju, uz vjeru u Boga, medicinski tim i podršku porodice”.

To nije bio kraj teškim danima bračnog para Dobriković. Nakon Silvaninog uspješnog liječenja imali su samo jednu šansu za trudnoću i odlučili da pokušaju u najboljoj klinici u Češkoj.

“Nakon prijave i slanja nalaza, klinika nas je odbila za uključenje u program vantjelesne oplodnje. Medicinski tim je smatrao da ne postoji šansa za trudnoću jer je nivo jajnih ćelija bio dva puta ispod minimuma, a zid endometrijuma toliko stanjen terapijom hormona da nisu vjerovali da bi se trudnoća mogla ostvariti”, kaže Silvana.

Sjeća se da je to bio strašan emotivni pad, jer nisu ni slutili šta im život još nosi.

“Dok smo čekali te rezultate riješili smo da obiđemo Pećku Patrijaršiju i manastir Dečane. Kada  je medicina rekla NE, ipak, čudom Božijim, ostala sam trudna nekoliko dana prije nego što sam dobila lošu vijest iz klinike u Češkoj”, priča Silvana.

Da je u drugom stanju saznala je deset dana nakon što je klinika u Češkoj odbila za vantjelesnu oplodnju i bio je to, kako smatra danas, trenutak čistog čuda Božijeg.

Tokom cijele borbe za potomstvo, najveću podršku imala je, ističe Silvana, od dr Azisa Halitija, koji je bio uz nju sve vrijeme – od dijagnoze, preko terapija, trudnoće do porođaja carskim rezom, koji je lično odradio. Njegova podrška nastavljena je i nakon rođenja bebe, pa sve do posljednje operacije histerektomije- koju je takođe on odradio nekoliko mjeseci nakon porođaja.

“Njegova podrška i trud bili su neprocjenjivi”, ističe Silvana.

Na pitanje kako se nosila sa emotivnim izazovima, govori da su psihički padovi bili neizbježni tokom borbe ove porodice.

“Veliku ulogu odigrali su vjera u Boga, podrška zajednice i ljubav porodice. Sveštenik otac Petar Cerović koji je sada kršteni kum našoj ćerkici se zajedno sa nama molio za izlječenje i porod. Njegova duhovna podrška i prisustvo davali su mi snagu u trenucima kada sam osjećala da ne mogu dalje.  Suprug i ja smo često obilazili svetinje sa ocem Petrom. Posjetili smo manastir Ostrog, manastir Zočište kod Velike Hoče sa čudotvornim moštima svetih Kozme i Damjana, Pećku Patrijaršiju, manastir Dečani i mnoge druge svetinje. A skoro svakodnevno  smo uznosili molitve pred moštima sv. Stefana Štiljanovica  u crkvi Sv. ap. Tome u Bečićima. Takođe, ljubav moje porodice, posebno supruga Nikole, bila je ključna. Njegova nepokolebljiva podrška i zajednička vjera da ćemo uspjeti pomogle su mi da se nosim sa svim izazovima. Zajednica prijatelja i poznanika, koja je stalno slala poruke ohrabrenja i molitve, takođe mi je pružila snagu da nastavim dalje”, riječi su Silvane Dobriković.

Kao najljepši osjećaj u životu pamti onaj kada je na svijet donijela svoju djevojčicu.

“Sve što sam prošla, svaki strah i bol, vrijedili su zbog tog trenutka kada sam ugledala svoju Mariju. Ime smo joj dali u čast i slavu presvete Bogorodice Marije”, kaže Silvana.

Danas, na svoje iskustvo gleda kao na dokaz da su vjera u Boga i ljubav, odnosno žrtva i upornost ključni u svakoj borbi.

“Poručila bih svim ženama da nikada ne gube nadu, da vjeruju u čuda i da se bore za ono što žele, bez obzira na prepreke, a Bog će pogledati, prepoznati i pomoći”, poručuje Silvana.