Jedna posjeta “Ljuboviću” i shvatite da je bilo ko od nas, zbog spleta životnih okolnosti, trenutka nepažnje ili – prosto, jer ste tinejdžer, mogao da završi u toj ustanovi. I da se nada da ima gdje i kome da se vrati, da će vas porodica i društvo, sistem, prihvatiti i pružiti vam novu priliku da nastavite život.

“Nisam srećna što sam ovdje, zato što sam odvojena od porodice, ali grešku koju sam napravila i zbog koje sam došla ovdje, više neću ponoviti… izlazim uskoro”, priča jedna od štićenica.

U prostoriju je ušla vedra, iz škole, spremna na priču o planovima za polumatursko veče. Ovih dana polagala je eksternu polumaturu, uspješno završila polaganja iz biologije i maternjeg. I ne razmišlja o neuspjehu, već planira da poslije osnovne, u Podgorici upiše srednju trgovinsku.

Broj korisnika se stalno mijenja

Centar za djecu i mlade “Ljubović” u Podgorici, ustanova je koja, prije svega, pruža uslugu smještaja maloljetnicima koji su u sukobu sa zakonom. U utorak, kad je ustanovu posjetila ekipa Vijesti, na rezidencijalnom smještaju imali su 14 i devet korisnika na dnevnom boravku. Dnevni boravak namijenjen je za djecu sa poremećajem u ponašanju. A broj korisnika, kažu iz uprave, može preko noći da se promijeni.

“Broj korisnika se stalno mijenja, u dnevnom boravku recimo prestane boravak za njih nekoliko, pa dođe nekoliko novih. Isto je i kad je rezidencijalni smještaj u pitanju. Nekad sud ranije prekine vaspitnu mjeru izvršavanja u ustanovi nezavodskog tipa. Broj je promjenjiv, ako danas imamo 14, sjutra možemo da imamo 19, može u toku noći da se desi nešto”, pojašnjava Slavica Merdović, rukovoditeljka institucionalnog tretmana.

Na dan posjete, među korisnicima “Ljubovića” bila su djeca koja su u ustanovu smještena zbog bjekstva od kuće, prosjačenja, krađa, vršnjačkog, nasilja u porodici, učinjenog krivičnog djela protiv bezbjednosti saobraćaja sa smrtnom posljedicom…

Nema pravila i jednakog odnosa u zavisnosti od razloga zbog kojih su korisnici upućeni u centar. Tako je u “Ljuboviću” preko dvije godine maloljetnik koji je tu, zbog prosjačenja smješten po rješenju centra za socijalni rad (CSR). A kraće će u centru boraviti maloljetno lice koje je počinilo ozbiljno krivično djelo – šest mjeseci do dvije godine.

Neki se socijalni radnici jednostavno ne udubljuju

Direktorica “Ljubovića” Nina Delević kaže da se događalo da smještaj za neke korisnike u ustanovi potraje i duže, pa su tako imali dijete koje je po rješenju CSR tu smješteno i boravilo šest godina. U pojašnjenju zašto je tako, ona kaže da država nema razvijene servise.

“Dvije su ustanove u Crnoj Gori koje se bave dječijom zaštitom, ‘Ljubović’ i Dječiji dom ‘Mladost’ u Bijeloj. U nedostatku servisa i usluga koje država nije razvila, došli smo u situaciju da ‘Ljubović postaje institucija za sve. Vrlo često socijalni radnici iz CSR u ‘Ljubović’ smjeste dijete, jer je ‘Ljubović’ bliži u dva ujutro nego Dječiji dom u Bijeloj, iako to dijete treba da ide u Bijelu”, priča ona.

Tako je, dodaje, jedan CSR od troje djece iz iste porodice, dvoje smjestio u Bijelu, jedno na dan uputio u “Ljubović”.

“Taj jedan dan je trajao dvije godine. Neki centri ne prepoznaju potrebe djece, njihovi stručni radnici se jednostavno ne udubljuju… Svaki posao sa djecom kreće i završava smještanjem u ustanovu… Tako će XX kod nas ostati do 18. godine, jer nema drugih servisa i usluga, koji mogu da mu se pruže. A kad izađe iz institucije, to dijete nije sposobno za samostalan život. To je dijete institucije”, kaže Delević.

Žrtve i nasilnici na istoj teritoriji

Iz “Ljubovića” ukazuju i na to da jedino Dom u Bijeloj ima licencirano sklonište za djecu žrtve nasilja u porodici, ali i da je licenca za svega pet korisnika.

“Dolje je puno. Kad je dolje puno, žrtve iz porodičnog nasilja dolaze nama. Imamo apsurd da su nam žrtve i nasilnici na istoj teritoriji”, kazala je Delević.

Kao jedno od rješenja, ona vidi otvaranje svratišta za djecu koja prosjače. Drugo može biti hraniteljstvo za njihove korisnike, umjesto smještanja u ustanovu. Tu kao jedan od problema vide predrasude prema djeci iz “Ljubovića”.

“Kažu (iz CSR) ne možemo da nađemo hranitelja, mi kažemo dobro, evo taj konkretni dječak je prosjačio, skitao, krao… Kod nas nije izazvao nijedan jedini problem. Žao nam ga je jer je tu pored djece koja su počinioci ozbiljnih krivičnih djela, u tim godinama uticaj vršnjaka je ogroman… Insistiramo da se dijete premjesti u sredinu sa manje pritiska. Međutim, oni kažu ljepše mu je u ‘Ljuboviću’, vidite šta ste sve sa njim uradili. Mi jesmo, ali to prestaje čim izađe iz ustanove. Žao mi je djece koja ne treba da budu kod nas, koja nisu za ustanovu, koja uz minimalnu podršku mogu da funkcionišu savršeno van ustanove. Žao mi je što su u ustanovi, boravak ovdje donosi i dobro, mi svako dijete usmjerimo, ali nakon godinu, dijete se poistovjećuje sa ustanovom, smatra je svojim domom”, pojašnjava Merdović.

Nisu djeca – kriminalci

I prilike po izlasku iz ustanove za djecu iz “Ljubovića” su, kažu iz uprave, ograničene i Dom u Bijeloj, dodaju, ima bolju postinstitucionalnu podršku nego oni.

“Djeci iz Bijele se otvaraju radne knjižice. Nama je maksimum koji možemo da ih angažujemo u perionici kola. I to bez radne knjižice, to se vodi kao radno-okupaciona terapija”, kaže Delević.

A nisu sva djeca iz “Ljubovića” za taj centar.

“Djeca sa problemom u ponašanju, to je najblaži izraz, nisu to djeca kriminalci, kako ih posmatra sredina”, kaže Merdović.

Iz uprave “Ljubovića” pojašnjavaju da djeca korisnici uglavnom dolaze iz disfunkcionalnih porodica.

“Mi da smo odrasli u takvim sredinama, pitanje bi bilo gdje bismo bili. Svako dijete je priča za sebe, a mislim da pomoć može da se pruži za dobar dio njih”, kaže Delević.

Čarobnog štapića nema, ali je, dodaje Merdović, pomoć svakom djetetu moguća.

“Barem da se zadovolje bazične potrebe. Nama često dođu djeca koja ne umiju da vode računa o ličnoj higijeni, kamoli higijeni prostora. A gdje je obrazovanje, psiho-socijalna podrška, gdje je empatija, pažnja? Sva djeca su nam izuzetno željna pažnje, žele poljubac, da ih pokriješ pred spavanje… I treba im to pružiti. Nemaju to svi u primarnoj porodici. I onda dođemo do toga da roditelj kaže kako dijete dok je kod nas sve sluša, a kući neće ništa. Vjerujte da nemam nikakvu čarobnu formulu, djeca se niti plaše mene, ovdje je zabranjena svaka represija”, kaže ona.

Porodice ponekad nezainteresovane

Iskustvo zaposlenih u “Ljuboviću” je i da porodica nekad nije zainteresovana za dijete dok boravi u ustanovi.

“I da su zaista adekvatni roditelji, da su brižni, da imaju odnos – desilo se što se desilo, to je moje dijete i ja ga ne dam. Mi nekad molimo porodice da dođu”, kaže Merdović.

Sagovornice Vijesti ocjenjuju i da niko ne radi sa porodicama djece koja su njihovi korisnici.

“To je obaveza CSR. Imali smo korisnika koji je bio godinu i sedam mjeseci u zatvoru u Spužu, pa mu je mjera ublažena i proslijeđen je kod nas. Tog korisnika trebalo je pripremati za izlazak iz ustanove. Pokrenuli smo pitanje kontakta sa porodicom, jer CSR nije, da vidimo sa njima da vikende provodi sa porodicom, kako bi se brže i lakše adaptirao. Iz CSR su nam rekli da nema govora da će sa porodicom ostvariti komunikaciju. Naši stručni radnici su u tome uspjeli, dijete je počelo da izlazi vikendom i boravi u porodici. Od CSR smo dobili mejl da se miješamo u njihove nadležnosti. Mi ne bi trebalo da gledamo šta je čiji posao, nego da gledamo najbolji interes djeteta”, kaže Delević.

Pojašnjava i da zaposleni u “Ljuboviću” često bolje znaju šta su potrebe korisnika, jer su 24 sata sa njima.

“CSR koji uputi dijete nama, to dijete vidi sat prije nego ga smjesti ovdje, u Bijelu ili hraniteljsku porodicu i dođe jednom u tri mjeseca da ga obiđe. CSR je taj koji se pita sve, odlučuje kad se prekida smještaj, hoće li mu naći drugi vid zaštite. Mi se osjećamo frustrirano jer dijete poznajemo, godinama je kod nas, a ne možemo da objasnimo CSR da nekad nismo ustanova za to dijete. Ako naši stručni radnici provode 24 sata sa djetetom i kažu da dijete nije za nas, ne može to bolje da zna radnik CSR, koji je dijete vidio tri puta u životu”, poručuje Delević.

Pomažu u kuhinji, uključeni u kurseve, polažu vozački ispit…

Merdović kaže i da postoje situacije kada su korisniku pružili maksimum koji ustanova može, ali centri za socijalni rad dijete svejedno ostavljaju njima.

“Djecu uključujemo u kurseve, polažu vozački ispit, obezbjeđujemo sve što možemo i kad djetetu damo sve što ustanova može, i preko toga… I kad sve završite, kažemo CSR da smo uradili to, to i to, da je naš posao završen i ništa iz okvira naših usluga ne možemo više da pružimo, CSR kaže – mi ga nemamo gdje. Dijete ostane kod nas i razmišlja – bio sam dobar, a šta sam dobio? Ni izlazak iz ustanove. Koliko god da im je ovdje lijepo, svako od njih želi kući”, kaže Merdović.

U ustanovi postoji dnevni red, ali ne razlikuje se mnogo od onog što čini život u porodici. Ustajanje, raspremanje kreveta, umivanje, doručak, spremanje za školu, posao, odvođenje u školu, na posao, vraćanje, ručak, odmor, domaći zadaci.

Djeci u “Ljuboviću” na raspolaganju su različiti sadržaji, individualni, grupni, vaninstitucionalni rad.

“Ja djecu rijetko izvodim iz ustanove, ali imamo kolege koji ih vode na utakmice, igraju fudbala, vode ih na razne šetnje, roštiljamo sa njima, idemo u bioskop. Vodimo ih na ljetovanje sedam dana. Treba se usuditi, to je odgovornost, ali djeca to vole i znaju da cijene”, pojašnjava Merdović.

U okviru ustanove postoji i mašinbravarska radionica, gdje se, po porudžbi, izrađuje parkovski mobilijar, koševi, golovi, parking mjesta za bicikla… Djeca pomažu i u kuhinji, higijeničarkama…

“Gledamo da im se dan ispuni. Organizuje se neka sportska aktivnost – u okviru centra je teretana, poligoni za košarku, odbojku, sto za stoni tenis. Imamo IT laboratoriju… Nekad gledaju film. Zasadili smo nedavno baštu, a dobićemo i plastenik, da imamo da uberemo iz naše bašte”, pojašnjavaju iz uprave. Direktorica razmišlja o tezgi, kako bi korisnici centra mogli da višak proizvoda prodaju i na taj način zarade. Razmišljala je i o otvaranju pansiona za pse – ali su problem posjetioci kojima, kažu, nekad smeta i Dora, ženka njemačkog ovčara koju su udomili i o kojoj brine jedan od korisnika. A Dora, kaže direktorica, tako terapeutski djeluje na djecu.

Noć neka mirna, nekad u Urgentnom

Korisnici imaju i pravo na izlazak, do tri sata, tri puta sedmično. U 22 je povečerje.

“Noć može biti mirna, a dešava se i da noć provedemo u urgentnom”, poručuju Delević i Merdović.

Kad jednom izađu, neki se korisnici vraćaju samo da pozdrave zaposlene u “Ljuboviću”. Ili po pomoć. I to se dešava često.

“Neka djeca nemaju riješeno stambeno pitanje, ni hranu, ništa, desi se da bivši korisnik dođe na ogradu i pita može li da jede. Neki dođu samo da pozdrave drugara, traže i profesora fizičkog Milana, jako ga vole, znaju kad je u smjeni”, kaže Nina.

A često im se javi i bivši korisnik, koji je u međuvremenu dobio posao u podgoričkoj “Čistoći”.

“Izvučen je, a krenuo je loše. Sa njim je postignut sjajan uspjeh. Dođe često da nas pozdravi, ovo je njegov rejon za čišćenje, ispriča se sa korisnicima, vaspitačima… Ima pozitivnih primjera, ali sve zavisi od podrške porodice. Ako je dijete bez roditeljskog staranja, a CSR mu sa 18 godina prekine smještaj, to dijete je budući korisnik Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, a mi smo protočni bojler. Razvijanje postinstitucionalne zaštite je neophodno, makar do 21. godine, jer šta možete očekivati za pojedinu djecu koja su u životu mogla sve što požele, ali nisu uspjeli zbog spleta životnih okolnosti”, poručuju iz “Ljubovića”.

Prostor ustanove obuhvata sportske terene, zelene površine, zgradu za prijem, internatski dio. Jedna zgrada, kaže Delević, na osnovu odluke Vlade iz decembra 2022, biće prenamijenjena za smještaj djece i mladih žrtava trgovine ljudima…

Hrana iz studentskog, sredstva po korisniku troše za sve potrebe

Iako ima svoju kuhinju, u “Ljuboviću” ne pripremaju hranu, već im obroke dostavljaju iz studentske i đačke kuhinje.

“Hrana bi mogla da bude bolja”, poručuje jedan od štićenika.

U utorak, kad su reporteri Vijesti posjetili centar, za ručak su bili čorba, pljeskavica, pomfrit, ajvar i rolat.

Centar po korisniku od države dobija 350 eura i taj novac, kako je kazala Delević, koristi se da podmiri sve troškove te institucije, a ne samo potrebe štićenika.

I opet su ušle u začarani krug

U posljednjoj godini, kaže Delević, svaki korisnik koji je primljen u “Ljubović” prilikom testiranja na drogu na prijemu imao je pozitivan test. Nekad je u pitanju zloupotreba ljekova, nekad djecu povuče ponašanja vršnjaka, pa probaju marihuanu… Prema riječima Delević, problem je kad kod njih završe djeca čiji je primarni problem zavisnost.

“U Crnoj Gori nemamo ustanovu koja se bavi maloljetnicima koji koriste droge, već ih smještaju u ‘Ljubović’. Imali smo dvije korisnice kojima je primarni problem zdravstvene prirode – zavisnost. Smjestili su ih istovremeno u ustanovu. Dešavaju se samopovređivanja, skokovi sa drugog sprata… Apelovali smo na Ministarstvo i centre za socijalni rad da ne možemo da se nosimo sa tom situacijom, da nemamo edukovan kadar i da smještanje u ustanovu gdje je primarni problem zavisnost, ne vodi ničemu, već da će se eventualno desiti tragedija u ustanovi i čeka li neko da to toga dođe”, priča Delević.

Korisnice su uputili u Srbiju, odnosno Hrvatsku. Jedna se uspješno nosila sa liječenjem, druga je pobjegla.

“Sama, sa 13 godina. I povukla ovu što se izvukla i opet su ušle u začarani krug…”, priča Delević.

Izvor: Vijesti