Desetogodišnja Đurđa pohađa četvrti razred jedne podgoričke osnovne škole. Ima Daunov sindrom, ali nema pravo na pomoć asistenta u nastavi. To joj, kako smatra Komisija za usmjeravanje djece sa posebnim obrazovnim potrebama u obrazovno vaspitni sistem, nije potrebno, jer ima lakše intelektualne smetnje. Njena mama Mirela Borović ističe da je dosadašnji sjajan napredak rezultat njihovog velikog rada, jer bez pomoći asistenta, uprkos dobroj volji i trudu, ona ne može da prati tempo na časovima, posebno sada kada traju samo po pola sata. U svemu tome, zbog nedostatka vremena i velikog broja djece, ne može joj pomoći ni učiteljica.

Da li će dijete sa posebnim obrazovnim potrebama imati pravo na pomoć asistenta u nastavi zavisi od odluke Komisije za usmjeravanje, odnosno rješenja kojim se određuje da li su njegove smetnje lakše, umjerene ili teže. U slučaju lakših, u obrazovnu ustanovu kreću sami, jer je tim stručnjaka procijenio da, uz redukovan program, mogu da prate nastavu. Sa druge strane, stvarnost je, kako tvrde roditelji, znatno drugačija i svaki uspjeh i napredak djece, od trenutka kada kroče u školu, zavisi samo od ogromnog truda i rada sa porodicom.

„Inkluzija je savršena samo zbog socijalizacije, ostale pozitivne strane nijesmo imali prilike da osjetimo. Asistenta smo dobijali samo kao privremenu pomoć kada je neko od njih slobodan, pa može u medjuvremenu da uskoči i kod nje. To znači nekada jedan, a vrlo često nijedan čas. Ona generalno nema pravo na asistenta jer u njenom rješenju o usmjerenju stoji da ima lakše intelektualne smetnje“, navodi Borović, pojašnjavajući da pravo na asistenta imaju djeca sa umjerenim i težim intelektualnim smetnjama. 

Bez obećane podrške

Kome god su se, tim povodom, do sad obratili, uvijek su, kako kaže,  dobijali odgovor da ne može koristiti podršku asistenta, jer tako piše u rješenju.

„U rješenju stoji da ona može da prati nastavu uz redukovan program i cijeli tim koji bi sa njom u školi radio od defektologa, logopeda, koga inače u školi koju pohađa nema, psihologa… Ništa od ovog navedenog se ne sprovodi. Kratak period u prvom razredu je išla kod školskog defektologa i tu se sve završilo. Učiteljica zaista daje sve od sebe i maksimalno je stimuliše i pomaže kad god za to ugrabi vrijeme, ali realno čas od pola sata koliko sada traje i brzina kojom ostaloj djeci treba da objasni gradivo ne ostavlja previše prostora za Đurđu“, ističe Borović, navodeći da njena djevojčica može dosta da postigne, ali je veoma spora i malo toga odradi tokom časova u školi.

Njen polazak u školu bio je veliki zalogaj za cijelu porodicu, jer je značio jako puno obaveza, pored svakodnevnih aktivnosti koje inače imaju sa njom.

„Savršeno se uklopila i odlično prihvatila školu i voli da uči što je najvažnije. I jako puno mora da se radi i veoma sporo sve to ide, ali se savladava. Danas zna da čita i ćirilicu i latinicu, kao i da piše, ali dosta sporo i teško“, kaže Mirela.

Pružiti svima šansu

Smatra da se mora promijeniti kategorizacija djece sa posebnim obrazovnim potrebama, kako bi svi dobili istu šansu da napreduju.  

„Nadležni su isključivi po pitanju djece koja su sa lakšim intelektualnim smetnjama. Mora se promijeniti kategorizacija i dati svoj djeci sa smetnjama šansa za napredovanje. Ovako su oni diskriminisani i sve pada na grbaču roditeljima“, naglašava ova mama.

Sva postignuća njene djevojčice, koja su velika, kako ponosno kaže Mirela, mogu se pripisati isključivo porodici.

„Ne mogu ni da zamislim na kojem nivou bi bila i ostala da slijepo pratimo sistem. Voljela bih da neko zaista dodje i prisustvuje na nekoliko časova i donese realan zaključak da li je moguće da ona samostalno prati nastavu. Uvijek dobijamo komplimente i hvalospjeve kako je sjajna, kako odlično napreduje, a to joj je upravo  i najveća kočnica, jer ne postoji mogućnost po našem zakonu da se još više unaprijedi njen potencijal“, ističe Borović.

Nakon tri i po godine školskog iskustva, stekla je utisak da inkluzija, makar ona prava, kod nas ne postoji.

„Nijesmo ni blizu inkluziji dok god se djeca sa smetnjama samo upišu u redovnu školu i tu se sve završava što se tiče sistema. Dalje je sve na roditeljima kako će i koliko pomoći djetetu“, ističe Borović, navodeći da neće odustati i da će i dalje ići na Komisiju za usmjerenje, boreći se za to da Đurđa ostvari pravo na pomoć asistenta.  

Prema Zakonu o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim potrebama, usmjeravanje djece vrši organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete, na predlog komisije za usmjeravanje djece sa posebnim obrazovnim potrebama. Članovi komisije su pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, psiholog, pedagog, defektolog odgovarajuće specijalnosti i socijalni radnik.