Kako prepoznati anksioznost kod djece i pomoći im

Piše: mr Aleksandra Vujović, psihološkinja

Kao jedna od osnovnih emocija, strah je vrlo važan segment funkcionisanja svakog ljudskog bića. On predstavlja urođeni mehanizam koji pojedincu omogućava čuvanje od potencijalnih opasnosti, a propraćen je različitim fizičkim i psihičkim simptomima. Kada govorimo o razvojnim strahovima, oni su prirodni pratilac razvoja svakog djeteta i imaju adaptivnu ulogu u odrastanju i osamostaljivanju djeteta. Prvi strahovi pojavljuju se nakon šestog mjeseca života i to je najčešće strah od nepoznatih osoba. Tokom prve dvije godine javlja se i strah od odvajanja, jakih zvukova, a nakon druge godine i strah od mraka, životinja, imaginarnih bića, nasilja… Kako dijete sazrijeva i stiče stvarna iskustva koja ispravljaju nerealnu procjenu stvarnosti, većina ovih strahova nestaje. Iz tog razloga, ove strahove nazivamo normalnim strahovima budući da su kratkotrajni i ne ometaju normalno funkcionisanje djeteta.

Za razliku od straha koji je uglavnom usmjeren na konkretan objekat ili situaciju, anksioznost se odnosi na predviđanje opasnosti ili prijetnje. Definišemo je kao neprijatno stanje koje karakteriše osjećaj intenzivne zabrinutosti, strepnje, napetosti i uznemirenosti, a prate ga fizički simptomi poput ubrzanog rada srca, otežanog disanja, mučnine, nesanice itd. Iako se vjeruje da je riječ o jednom poremećaju, anksiozni spektar čini više zasebnih poremećaja kojima je osnovno obilježje neprimjeren nivo strahova koji ometaju normalno funkcionisanje djeteta.

Kako razlikovati normalnu od patološke anksioznosti?

Iako su strahovi i anksioznost sastavni dio života i razvoja, ponekad mogu postati intenzivni, učestali i dugotrajni i posljedično narušiti svakodnevno fizičko i psihičko funkcionisanje djeteta. Osim toga, kod mlađe djece koja još uvijek ne razumiju i ne mogu verbalizovati svoje osjećaje češće dolazi do somatizacije anksioznosti tj. umjesto iracionalnih misli i strepnje, češće će se žaliti na fizičke simptome poput bola u stomaku, glavobolje ili mučnine, što dodatno otežava rano prepoznavanje i reagovanje. Kako biste sa većom preciznošću razlikovali normalnu od patološke anksioznosti kod svog djeteta, možete se voditi sa nekoliko osnovnih kriterijuma:
– Da li su strah i anksioznost primjereni i opravdani u određenoj situaciji ili postoji nesklad između intenziteta i uslova u kojima se javljaju?
– Intenzitet simptoma koji može varirati od blagih pa sve do paničnog napada (gubljenje daha, vrtoglavica, bol u grudima, strah od smrti itd.)

– Trajanje simptoma – da li simptomi traju nekoliko dana ili sedmicama i mjesecima?

– Stepen u kojem simptomi ometaju normalno funkcionisanje (socijalno, školsko i svakodnevno funkionisanje djeteta).

Ukoliko se ne prepozna i tretira na vrijeme, određeni postotak anksiozne djece imaće simptome tokom cijelog života. Osim toga, istraživanja pokazuju da anksiozni učenici znatno češće doživljavaju školski neuspjeh. To pojačava postojeću anksioznost preko narušenog samopoštovanja i osjećaja bespomoćnosti. Takođe, znatno češće imaju doživljaj smanjenih sposobnosti u ispunjavanju školskih zahtjeva koji se pred njih postavljaju, kao i nedovoljno efikasne strategije suočavanja s anksioznošću i drugim neugodnim osjećanjima. Prema tome, prevencija i rana intervencija od presudnog je značaja u tretmanu anksioznosti kod djece.

Kako roditelji mogu pomoći?

Ukoliko je vaše dijete anksiozno, prvo i osnovno što možete učiniti jeste da razgovarate sa njim o tome kako se osjeća i o čemu razmišlja. Pokažite mu da vidite i razumijete kako se osjeća i da je to sasvim u redu. Na ovaj način mu šaljete poruku da prepoznajete i prihvatate neugodne emocije koje osjeća. Sa djecom predškolskog uzrasta možete pričati priče u kojima se spominju strah, strepnja ili uznemirenost ili crtati događaje koji izazivaju ove emocije. Na taj način strah i zabrinutost postaju nešto konkretno, vidljivo i izvan samog djeteta. Sve ono čega se plaši postaće vidljivo i lakše podnošljivo. Osim crtanja, važna je i uloga lutke zato što u igri dijete ima kontrolu nad zastrašujućom situacijom.

Ukoliko znate da slijedi neka veća promjena u vašem životu poput selidbe, promjene škole ili prvog odlaska kod zubara, što detaljnije opišite djetetu šta će se sve dogoditi i zbog čega je to važno. Anksioznost je usko vezana uz neizvjesnost i nepredvidljivost, iz tog razloga priprema djeteta je od suštinskog značaja.

Pomozite svom djetetu da se suoči sa strahom i anksioznošću. To što poštujete i prihvatate djetetova osjećanja ne znači da treba da im se u potpunosti prepustite. Iako je naša prva reakcija kada vidimo uznemireno i uplašeno dijete da mu pomognemo i zaštitimo ga, a ne da ga tjeramo i podstičemo da radi stvari kojih se plaši, to samo održava i produbljuje postojeću anksioznost. Što više izbjegavamo ili ne radimo određene stvari kojih se plašimo (na primjer vožnja liftom, izlaganje pred grupom ), učimo da postoji stvaran razlog za brigu i strah. Slično tome, ukoliko smo prema djetetu prezaštitnički nastrojeni, time mu šaljemo poruku : ,, Ovo je zaista potencijalno strašno i opasno”. Ključ je u postupnom izlaganju djece objektu straha pri čemu nastojimo da zaustavimo njihovu anksioznost (različitim tehnikama disanja, opuštanja i sl.). Roditelji mogu koristiti nagrade kako bi  podstakli napredak i ojačali poželjno ponašanje. Razmišljajte o malim, simboličnim nagradama poput pohvale, kupovine omiljenog slatkiša, izbora filma…

Anksiozni poremećaji spadaju među najčešće psihičke poremećaje u dječijoj i adolescentnoj dobi. Pravovremeno otkrivanje i tretman mogu uveliko smanjiti negativni uticaj koji ovi poremećaji imaju na dalji razvoj djece i osigurati im srećnije i bezbrižnije djetinjstvo.

SOS linija baner

SOS linija baner

Leave a Reply