Ukoliko dijete, koje je u adolescentnom uzrastu, ima probleme u više životnih sfera kao što su porodični odnosi, školska postignuća, prijateljstva ili vannastavne aktivnosti to bi za roditelje trebalo da budu signali za dodatni oprez i traženje stručne pomoći. Bez odlaganja se treba obratiti psihologu ili dječijem psihijatru i ako primijetite da dijete ima ponavljajuće autodestruktivno ili rizično ponašanje, ispoljava pretjeranu agresiju, samopovređivanje ili sve češće tvrdnje da bi volio da nestane, da ode negdje, da ne vidi sebe u budućnosti.

Specijalista dječje i adolescentne psihijatrije dr Iva Ivanović iz Centra za autizam, razvojne smetnje i dječju psihijatriju “Ognjen Rakočević” u Podgorici upozorava da roditelji posebno treba da obrate pažnju ako se dijete osjeća loše, ima sve manje samopouzdanja, povlači se u sebe i udaljava od porodice i prijatelja.

“Neke od promjena u ponašanju na koje roditelji treba da obrate pažnju su i odustajanje djece od aktivnosti koje su im nekad pričinjavale zadovoljstvo, kao i kada uoče promjene u obrascima spavanja i ishrane, ako dijete značajno gubi na kilaži, ima neobične radnje ili tvrdnje, pretjerano brine o budućnosti, izražava beznadežnost, eksplicitno govori o samoubistvu”, ističe Ivanović, navodeći da, koliko god to bilo izazovno, veoma je važno da roditelji prate psihofizički razvoj svoje djece.

Važno je, dodaje ona, da budu “prisutni”, što nužno ne znači da sve vrijeme provode zajedno sa djecom, već da imaju uvid u to šta dijete radi u školi, kakve su socijalne interakcije, ko mu je društvo, kako napreduje u školskom gradivu, kako se ponaša kod kuće, kako spava i jede, šta voli, šta ga zanima, u čemu uživa…

“Dakle sve ono što čini jedan život funkcionalnim. Treba imati u vidu i promjene koje se dešavaju u adolescentnom mozgu, koje su prirodne ali i delikatne, i često donose promjene u ponašanju. Važno je da ih roditelj što bolje razumije. Dobro je znati da su za bolje međusobno funkcionisanje, veoma važni prilagođavanje i tolerancija. Nekad su određeni novonastali problemi prolaznog karaktera, ali ipak za roditelje predstavljaju problem i brigu. Ni tada nije na odmet obratiti se za pomoć”, smatra dr Ivanović.

Snažna sistemska podrška umjesto stigme

Mentalno zdravlje djece i adolescenata je godinama bila tema o kojoj se javno rijetko govorilo. Razlozi za to su, smatra Ivanović, bili mnogobrojni, a najviše su okarakterisani kulturološkim uticajem sredine, koja je nerijetko oblikovala stigmatizujući stav prema onima koji bi imali problem iz sfere mentalnog zdravlja. Dodatno, nedostatak domaćeg stručnog kadra i odlasci na liječenje u inostranstvo otežavali su praćenje trendova u učestalosti  i tipologiji problema mentalnog zdravlja kod djece i adolescenata.

Danas je, kako ističe Ivanović, situacija značajno bolja bar što se tiče kadra. U Centru za autizam, razvojne smetnje i dječju psihijatriju ordiniraju dva dječija i adolescentna psihijatra, a najkasnije za godinu dana će im se pridružiti još jedan.

“Takođe, Specijalna psihijatrijska bolnica u Dobroti je dobila dječjeg i adolescentnog psihijatra, a Klinički centar Crne Gore je ove godine dodijelio dvije specijalizacije iz ove oblasti. Ovi podaci su ohrabrujući i garantuju bolju izgradnju sistema podrške i pomoći djeci i mladima koji se suočavaju sa problemima iz oblasti mentalnog zdravlja”, smatra Ivanović.

Prema njenim riječima, tipologija problema mentalnog zdravlja pratila je do sada trend prisutan u drugim evropskim zemljama. Briga kada su u pitanju ovi problemi treba da postoji, ali ne treba, kako ističe Ivanović, da nas uplaši, već da nas primora i obaveže na što bolje djelovanja u cilju prevencije i pružanja adekvatne pomoći.

“Taj zadatak nije jednostavan i lak, već zahtijeva umrežavanje i sistemsku podršku i rješenja”, ističe Ivanović.

Posljedice pandemije

Suočavanje sa pandemijom, neizvjesnošću koja ju je karakterisala, kao i mjerama za sprečavanje širenja koronavirusa, zabrinulo je, kako navodi ona, osobe koje se bave problemima mentalnog zdravlja, a posebno one u čijem su fokusu djeca i adolescenti.

“Prelazak na model učenja kod kuće, udar na dnevnu rutinu, prekid socijalizacije koja je tako važna u tom uzrastu, nedostatak mogućnosti za praktikovanje hobija, odlazaka na kulturne i sportske aktivnosti, zabrana izlaska, osjećaj nedodirljive kontrole, potencijalni finansijski problemi sa kojima su se neke porodice suočavale, gubici bližnjih, poremećene porodične dinamike, sve su to bili i dalje su važni faktori rizika za stvaranje problema i teškoća u mentalnom funkcionisanju djece i adolescenata”, objašnjava Ivanović i dodaje da su u nekoliko razvijenih zemalja urađene studije, čiji su rezultati pokazali da je pandemija COVID-19 sa posebnim akcentom na uticaj “zaključavanja”, kod djece i adolescenata pokazala nešto viši stepen prisustva tegoba iz domena emocija i ponašanja.

Najviše su primjećeni povećana anksioznost i depresivni simptomi, loša emocionalna regulacija, neusklađeno ili oponentno ponašanje, teškoće prilagođavanja, stresne reakcije, regresije u ponašanju…

Među adolescentima su, kako su pokazale studije, bili izraženiji simptomi anksioznosti, depresije i emocionalne disregulacije, a u mlađem uzrastu su zapaženi oponento ponašanje, regresija i strahovi. Za ženski pol je više bila karakteristična anksioznost i emocionalna disregulacija, dok je muški imao većih teškoća u domenima traženja drugog vida socijalizacije i usklađenijeg ponašanja. Na osnovu studija, kako navodi Ivanović, , upoređujući vrstu i tip “zaključavanja” u raznim zemljama, došlo se do zaključka da što su “labavije” bile mjere to je bio manji negativni uticaj na opšte mentalno funkcionisanje djece i mladih.

“Ovo je bila vrlo značajna informacija za buduće odluke iz domena zdrastvene politike. Pretpostavka da će ona djeca i adolescenti koji već imaju probleme iz sfere mentalnog zdravlja, biti najviše pogođena cjelokupnim uticajem pandemije, za sad se ispostavila kao tačna. Najranjivija grupa je bila najranjivija i u momentima krize. Ovo je posebno istaklo važnost i značaj što većeg ulaganja u sistem zdrastvene podrške najmlađima”, kazala je Ivanović, napominjući da posljedice pandemije COVID- 19 na mentalno zdravlje djece i adolescenata treba posmatrati u okviru kontinuumu, u kojem ne možemo zanemariti ni predispoziciju ličnosti za manifestvovanje određenih problema, otpornost, ali ni efekat dugotrajnosti krize koju pandemija predstavlja. Treba imati u vidu i okruženje koje može pomoći u što boljem saniranju ovih posljedica.

U planu i istraživanja

Istraživanje koje je nedavno sprovedeno u Zagrebu, pokazalo je da od 22.000 djece u tom gradu devet odsto njih ima simptome anksioznosti, a isto toliko depresije. Takođe, na osnovu upitnika su zaključili da čak 70 odsto osnovaca i srednjoškolaca ima strah od neuspjeha, a tome je smatraju doprinijela pandemija koronavirusa i specifični uslovi pohađanja škole.

Kakva je situacija u Crnoj Gori nije poznato, jer slična istraživanja za sada nijesu sprovedena.

“Nažalost, usljed nedostajućeg kadra, kao i velikog napora koji je do sada samo jedan dječji i adolescentni psihijatar morao da uloži kako bi pružio psihijatrijsku pomoć onima kojima je pomoć bila potrebna, a koji je iziskivao svakodnevni rad i nedostatak vremena za ovaj vid angažmana, na prostoru Crne Gore nemamo istraživanja koja su bila sprovedena na ovako reprezentativnom uzorku. Dolaskom novog kadra otvara se mogućnost za razvijanje naučnog segmenta u ovoj oblasti. Imajući u vidu veliki značaj istraživanja koja bi detektovala probleme i pokrenula procese prevencije u sferi mentalnog zdravlja djece i adolescenata, u planu je sprovođenje nekoliko istraživanja od važnosti za mentalno zdravlje djece i adolescenata na opštoj, a ne samo kliničkoj populaciji, što je do sada bio slučaj.

Mladi sve više svjesni problema

I u Crnoj Gori, kao i u drugim zemlja, primjetno je da posljednjih godina sve više mladih traži pomoć psihologa i psihijatara, a razlozi za to nijesu samo veći broj poremećaja u ponašanju i problema, nego i veća svijest o tome.

“Usljed sve veće i primjetnije modernizacije, u duhu globalnog poimanja svijeta, sve više adolescenata ima priliku da se, najviše putem interneta informiše, sazna i prepozna nešto od tegoba koje ga tište, a o kojima nije imao prilike da do sada razgovara sa ljudima u svom okruženju. Takođe, zadnjih godina i u medijima se više govori o ovim problemima, pa je balast stigme ipak manji nego ranije. Ipak, ne treba zanemariti ni različite vaspitne stilove, savremeniji način života koji podrazumijeva veće odsustvo roditelja, zahtjeve društva koji često mogu biti nerealni, rizična ponašanja, kao ni prirodnu predispoziciju ali i prirodne procese u mozgu koji su izuzetno krhki i koji pod uticajem velikog spoljnog tereta mogu da popuste”, navodi Ivanović.

Sve su ovo, smatra ona, razlozi koji na neki način “pravdaju” činjenicu zbog čega sve više adolescenata traži pomoć od psihologa i dječjih i adolescentnih psihijatara. Ohrabrujuća je činjenica i da sami roditelji dolaze da traže pomoć od stručnih lica.

To ljekarima govori da se, kao ipak jedna mala i zatvorena sredina, sve više otvaramo za dijalog koji doprinosi boljem razumijevanju i funkcionisanju svih nas.

“Poziv za pomoć je uvijek dobar znak”, zaključuje Ivanović.