Piše: Zoran Milivojević, psihoterapeut
Jedna od osobina po kojoj se ljudi razlikuju od životinja jeste što ljudi mogu da pojme budućnost. Više životinje mogu da predvide šta će se desiti u situaciji koju opažaju, ali nemaju sposobnost da zamišljaju budućnost izvan date situacije. Samo je ljudski mozak toliko razvijen da ljudi ne samo da mogu da sebi predstavljaju buduće situacije, nego i da razumiju apstraktni pojam budućnosti. Takav razvoj ljudskog mozga omogućio je ljudima da imaju osjećanja koja su posljedica ljudske sposobnosti zamišljanja budućnosti.
Dobro je poznato da ljudi imaju potrebu za sigurnošću. To pogotovu važi za djecu, jer je upravo doživljaj sigurnosti ono što im je potrebno za pravilan razvoj. Upravo zbog toga roditelji se trude da djeci omoguće doživljaj sigurnosti, štiteći ih od saznanja o raznim negativnim događajima i rizicima koji postoje u svijetu odraslih. Ali kada osoba odraste, postane samostalna i odgovorna za sebe, tada mora da se suoči sa činjenicom da su sigurnost i budućnost pojmovi koji se nekada isključuju.
Pozitivni i negativni scenario
Upravo zbog potrebe za sigurnošću ljudi odvajkada žele da „vide” šta će se desiti u budućnosti: da li će se desiti nešto za njih negativno i da li će uspeti da ostvare svoje najvažnije želje. Nažalost, još niko nije uspio da zaista zna šta donosi budućnost. Ono što možemo jeste da pretpostavljamo šta će biti: da zamišljamo pozitivne i negativne scenarije budućnosti i da procjenjujemo njihove vjerovatnoće. To znači da je budućnost uvijek neizvjesna i da ljudima preostaje samo da podnose tu neizvjesnost.
Optimizam i pesimizam su dvije krajnosti ljudskog odnošenja prema neizvesnosti. Optimista se nada najboljem, a pesimista iščekuje najgore. Oba pristupa imaju svoje slabosti. Kada stvari krenu loše, optimista je zatečen i nepripremljen. Kada stvari krenu dobro, pesimista odbija da se osjeća dobro kvareći kvalitet svog života. Kako je budućnost neizvjesna, najbolje je imati oba pristupa. Kada zamišljamo pozitivne buduće ishode, to nam daje energiju da idemo ka ciljevima. Kada zamišljamo negativne moguće scenarije, to nam pomaže ili da ih spriječimo ili da se za njih pripremimo.
Kako je neizvjesnost sastavni dio života, odrasli ljudi je moraju tolerisati kako bi mogli dobro da funkcionišu u svojim životima. Oni koji imaju smanjenu sposobnost podnošenja neizvjesnosti života, preokupirani su mogućim negativnim aspektima budućnosti. Zbog toga su kod njih prevlađujuća neprijatna osjećanja povezana sa budućnošću, a to su prvenstveno zabrinutost i tjeskoba, to jest anksioznost.
Zabrinutost je veoma korisno osjećanje koje ima svoju svrhu. Ljudi koji su zabrinuti da bi neki negativni scenario mogao da se dogodi pitaju sebe: Da li mogu nešto da uradim da to spriječim? Ukoliko je odgovor negativan, onda se pitaju: Kako onda da se pripremim za taj mogući negativan razvoj? Međutim, oni koji ne podnose neizvjesnost neprestano su zabrinuti da bi nešto što im je važno moglo da se negativno odvije. U većini slučajeva to je zasnovano na magijskom pokušaju kontrole sudbine: stalna zabrinutost je zapravo „molitva” višoj sili koja „sudi” da se sažali i da zabrinutog „vjernika” poštedi negativnih događaja.
Stalna strepnja (tjeskoba, anksioznost) je osjećanje koje nastaje kao rezultat procjene osobe da nije sposobna da se nosi sa životnom situacijom u kojoj se nalazi. Nekada je ona rezultat toga što osoba otpisuje neke svoje sposobnosti i kvalitete, a nekada je problem u samoj životnoj situaciji. Što je osoba više uvjerena da se njena životna situacija bliži nekoj katastrofi, to je njena anksioznost snažnija.
Put u emotivne poremećaje
Na podlozi izraženog nepodnošenja neizvjesnosti nastaje čitav niz emotivnih poremećaja: razna anksiozna stanja, depresije, kompulzije, bulimije.
Kako da oni koji ne podnose neizvjesnost povećaju stepen podnošenja? Na prvom mjestu je prihvatanje činjenice da u životu postoje stvari na koje možemo uticati i one na koje ne možemo uticati – koje su izvan naše moći. Na ono na šta možemo uticati, utičemo. Ono na šta ne možemo uticati se dijeli na ono od čega se možemo skloniti i na ono što od čega ne možemo. U prvom slučaju se sklanjamo, u drugom moramo prihvatiti i pomiriti se sa nepromjenjivim i neizbježnim. Razum nam je potreban da ove tri situacije razlikujemo, a hrabrost i ljubav da u skladu s tim postupamo.
Izvor: Politika
