Kako pomoći djetetu da prevaziđe stidljivost?

PIŠE: mr Aleksandra Vujović, psiholog

Kao posljedica prirodnog razvoja samosvijesti, stidljivost se javlja između četvrte i pete godine života . Kada se postide, djeca rijetko govore dobrovoljno, ostvaruju mali ili nikakav kontakt očima, često gledaju u pod u blizini nepoznatih ljudi i osjećaju se napeto, zabrinuto ili uplašeno u nepoznatim situacijama. Iako je osjećaj stida univerzalan i gotovo sva djeca su ponekad povučena, suzdržana i stidljiva, kod nekih je ovaj osjećaj konstantan i prisutan je u većini socijalnih situacija.  

Zašto su neka djeca stidljivija od drugih?

Kao i ostale karakteristike socio-emocionalnog razvoja, i stidljivost se razvija pod uticajem različitih faktora od kojih su neki uslovljeni nasljeđem, a drugi iskustvima i načinom komunikacije u okolini u kojoj dijete odrasta (porodica, vrtić, škola, vršnjaci i sl.). Tako, na primjer, dijete koje je po prirodi povučeno, roditelji često instinktivno nastoje da natjeraju da izađe iz „oklopa“ svoje stidljivosti i forsiraju ga na druženje, razne aktivnosti i iskustva. Iako iz najbolje namjere, roditelji na ovaj način samo dodatno podstiču i održavaju djetetovu stidljivost i socijalnu inhibiranost. 

Kada je stidljivost problem?

Iako stidljivost ima i neke pozitivne aspekte (stidljiva djeca manje ulaze u konflikte i primjerenije se ponašaju u školi), kada počne negativno da utiče na djetetovo socijalno, emocionalno i akademsko funkcionisanje, tada već postaje problem. Na primjer, pokazalo se da vršnjaci mogu da izbjegavaju da se igraju sa jako stidljivom djecom, percipirajući ih kao nedruželjubivu i nezainteresovanu. Na ovaj način, koče njihov socijalni razvoj i povećavaju šansu za razvoj niskog samopoštovanja. Takođe, s obzirom na to da su jako tiha, često ne dobijaju potrebnu pomoć i pažnju u školi, što može rezultirati lošijim školskim uspjehom. Zbog manjka prijatelja i adekvatnih socijalnih i komunikacijskih vještina, stidljiva djeca mogu da postanu usamljena i depresivna. Ukoliko im se ne pruži pomoć, stidljivost može da se pogorša i prati dijete i u odraslom dobu.

Smjernice za roditelje

Kako bi pomogli svom djetetetu, roditelji treba da imaju na umu da se stidljivost ne može „izliječiti“, ali se može korigovati do mjere koja je neophodna za normalan i funkcionalan život. Dakle, rješenje je naučiti dijete kako da se nosi sa tim osjećajem. U tome im mogu pomoći sljedeće smjernice:

  • Izbjegavati etiketiranje djece kao “stidljive“

Etiketiranje djece kao stidljive podstiče ih da na svoju povučenost gledaju kao trajnu i nepopravljivu osobinu. To može dovesti do toga da tu ulogu dijete ispuni bez želje i napora da se promijeni. Kada se suoči sa nekom novom situacijom, dijete koje je usvojilo etiketu „stidljiv” može da pretpostavi: „Stidljiv/a sam, pa to ne mogu da učinim“. Umjesto da roditelji svoju djecu okarakterišu kao stidljivu, trebali bi samo da opišu njihovo ponašanje. Na primjer: ,,Nikoli treba malo vremena da se navikne na novu situaciju” ili ,,Ana voli da razmisli prije odgovaranja”.

  • Pokazati empatiju i razumijevanje

Prvi korak u prevazilaženju neke neugodne emocije, pa tako i stida, jeste prepoznavanje i prihvatanje. Komentari poput ,,Nemaš čega da se stidiš” i ,,Ti si veliki dječak/djevojčica, prerastao/la si stidljivost”, direktno negiraju emociju i sugerišu djetetu da može da je isključi kao na ,,prekidač”. Umjesto toga, bilo bi bolje reći djetetu „Vidim da ti je neprijatno” ili „I ja sam se nekad stidjela da govorim pred odjeljenjem”. Na ovaj način roditelji šalju djetetu poruku da prepoznaju emociju koju ono osjeća, prihvataju je i govore mu da je to u redu.

  • Ne govoriti umjesto stidljive djece

Kada dođe do situacije u kojoj druga djeca ili odrasli postave pitanje stidljivom djetetu, roditelji često budu u iskušenju da odgovore umjesto njega, kako bi mu na neki način pomogli i olakšali neprijatnu situaciju. Međutim, roditelji koji odgovaraju na pitanja i govore umjesto svoje djece, dugoročno mogu samo da pojačaju stidljivo ponašanje. Djeca moraju da nauče da govore sama za sebe, a to mogu da učine samo ako im se za to pruži prilika.

  • Učenje socijalnih vještina

S obzirom na to da stidljiva djeca nisu imala prilike da nauče i razvijaju socijalne vještine u interakciji sa vršnjacima i drugim osobama, mogu imati posebne koristi od eksplicitnih smjernica i savjeta. Roditelji mogu da nauče svoju djecu specifičnim socijalnim vještinama poput upoznavanja novih ljudi, predstavljanja, uspostavljanja kontakta očima, pridruživanja igri… Da bi ih podučili i sa njima vježbali ove vještine, roditelji mogu da koriste lutke ili da igraju igru uloga za različite socijalne situacije.

  • Podstaći promjene polako

Prilikom podsticanja i osnaživanja djeteta u prevazilaženju stidljivog ponašanja, roditelji uvijek moraju da vode računa o takozvanoj zoni ugodnosti djeteta. To znači da dijete ne bi trebalo „gurati u vatru“ socijalnih dešavanja, već ga pustiti da samo odluči kada i kojom brzinom će se uključiti u neku aktivnost. Na primjer, mogli bi nekoliko puta da ga odvedete da posmatra neku aktivnosti prije nego što odluči hoće li da se priključi. Takođe, roditelji mogu sa djetetom da uvježbavaju ponašanje prije nego što se upuste u stvarnu situaciju.

Bebo2

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply