Centar Ljubović ne treba i dalje da bude multipraktik

Bilo je prošlo podne, pa u dvorištu JU „Ljubović“ nije bilo nikoga jer je vrijeme za odmor u sobama. Dok smo išli ka ulazu, pogledom nas je ispratio dječak koji je sjedio pored prozora, pjevajući iza škura. Jedan je od 26 maloljetnika koji trenutno boravi u ovoj ustanovi čija je misija da mlade ljude odvrati od hoda rubom kojim su zagazili.

U Centru žive djeca od 12 do 19 godina koja pokazuju asocijalno i antisocijalno ponašanje, bježe od kuće, izostaju iz škole ili imaju problema zbog porodičnog i vršnjačkog nasilja, krađa i različitih prekršaja, do najtežih krivičnih djela.

U vaspitnom radu ustanove angažovano je 15 stručnih radnika (specijalnih pedagoga, socijalnih radnika, psihologa, pedagoga i pravnika), dva stručna saradnika (profesori) i tri saradnika srednje stručne spreme. Ta ustanova, silom prilika, nekada mora prihvatiti i maloljetne delinkvente kojima je izrečena kazna zatvora. U nekim situacijama stručnjaci procijene, a sudija to prihvati, da je za djetetovu psihu bolje da boravi u Centru Ljubović nego u KP domu. Tu se nameće potreba boljeg sistemskog odgovora na različite situacije i stanja u koja zapadaju maloljetnici povjereni ovoj ustanovi.

Iskustva

U kancelariji koordinatora za rad sa djecom šarene slike na zidu, cvijeće na stolu i posteri sa brojevima koje treba pozvati u SOS situacijama. A takve „prilike“ lako oblikuju tinejdžere i često nepovratno trasiraju životni put, bolje reći stranputice sa kojim bez podrške i pomoći se rijetko sami izvuku.

Upoznali smo tamo tamnooku djevojčicu, koja je često bježala od kuće.

Bijeg je bio, kaže, njen izlaz za probleme u porodici i česte svađe. Sljedeći „izlaz“ potražila je u psihoaktivnim supstancama, o čemu nije željela da detaljiše jer su, prema njenim riječima, sada stvar prošlosti.

“Razmišljam često kakav bih bila čovjek da nijesam došla ovdje, da sam ostala u lošem društvu koje me je uništavalo. Danas znam da u svakom zlu ima nešto dobro, a ljudi koji ovdje rade su mi vjetar u leđa, podrška da se osamostalim i da moji roditelji konačno budu ponosni na mene“, rekla je djevojčica.

Nedostaje joj njen dom, ali vjeruje da bi poroci bili jači da nije došla u ovu ustanovu.

„Nijesu mi bili prijatelji ljudi sa kojima sam se družila ranije, ponudili su mi drogu i ja sam uzela. Teško je kad se sjetim toga. Roditelji su na vrijeme shvatili što se dešava i doveli me ovdje. Tu sam i sazrela“, ističe ona.

Preko dana je u IT laboratoriji i radionicama gdje uči nešto novo i tako joj prolazi vrijeme. Vanredno završava školu i pokušava da nađe posao.

„Željela bih da budem frizerka. Ako ne može to odmah, radila bih i u pekari. Samo da je pošten posao i da mogu da zaradim novac, da ne tražim ni od koga. Hoću da budem svoj čovjek“, priča i spušta pogled.

Pronašla je tu i nekoga ko će je razumjeti – najbolju drugaricu od koje se, kaže, ne odvaja.

Ključni problem

Iako zaposleni u ovoj ustanovi rade sve da pomognu djeci koja imaju probleme u ponašanju, Centar Ljubović je u žiži javnosti prethodnih dana bio zbog izvještaja da je ustanovu samovoljno napustila djevojčica. Iz Centra je krenula u školu, što je redovna procedura za ustanove otvorenog tipa, ali se nije vratila. Pronašla je policija prošlog petka i sada boravi na drugom mjestu.

Rukovodilac Službe za prijem, dijagnostiku i dnevni boravak Novo Vukićević pojasnio je da rad sa ovom djecom zahtijeva saradnju svih – i zaposlenih u toj ustanovi, zatim u centrima za socijalni rad, ali i roditelja koji često djecu ostave i više ne pitaju za njih. Očekuju, kaže on, „da se poslije nekoliko dana problematično ponašanje popravi i da se vrate kući lijepo vaspitani“.

“Bilo je onih koja izađu odavde i treći dan se vrate i mole nas za pomoć, izgubljeni su, ne umiju ni da se prijave za posao. Uvijek im pomognemo“, priča Vukićević.

Ukazuje da je ključni problem u radu što u Crnoj Gori ne postoji ustanova koja se bavi maloljetnicima koji imaju probleme u ponašanju, a ujedno imaju i psihičke smetnje.

„Iako je naša ustanova dobro pokrivena stručnim kadrom, nedostaje nam psihijatar. Do skoro smo imali jednog psihijatra koji je radio sa djecom, dolazio je dva puta sedmično i pratio našu djecu. Takve djece je dosta, prošle godine je čak oko 80 odsto njih koji su ovdje boravili koristilo neku psihijatrijsku terapiju. To je jedan od pokazatelja da nam je psihijatar prijeko potreban“, poručuje Vukićević.

Kaže da im sve češće dolaze i djeca koja su probala neku psihoaktivnu supstancu, ali i da ima onih koji su počinili najteža krivična djela, što dodatno traži angažman upravo psihijatra.

„Prije petnaestak godina ovdje je boravio osmogodišnjak koji je ubio nekog. To je bilo šokantno, nije lako raditi sa takvim slučajevima. Jedan dječak je u mojoj kancelariji ranije slomio čitav inventar i vjerujte da sam bio u šoku i da nijesam znao šta da radim u trenutku. Naravno, to je riješeno, ali ne možete da zamislite što sve može da se dogodi“, priča Vukićević.

Ističe da se moramo ugledati na sisteme koji su razvijeniji i gdje postoji čitav spektar institucija koje se bave djecom sa ovim problemom.

„Kod nas je Centar Ljubović multipraktik, pa smo do otvaranja ustanove zatvorskog tipa u KP domu, ovdje imali kriminalce, što je značilo ogroman rizik. Sada je najveći problem rad sa djecom sa psihijatrijskim smetnjama. I prije deset godina smo pokretali to pitanje. Sistemski je propust i mi kao društvo nijesmo spremni da liječimo te ljude na pravi način“, smatra Vukićević.

Ipak, djeca koja se trenutno nalaze u Centru uglavnom dobro funkcionišu, druže se, a kad se desi neka čarka, zaposleni to drže pod kontrolom.

Vezanost

Ustanova je, kaže rukovoditeljka Službe prihvatilišta Sonja Dragojević, posljednje mjesto u koje dijete treba da ide. Sve se prethodno radi da se dijete izvede na pravi put, bez smještanja u Centar.

„Zato smo u posljednjih godinu licencirali dnevni boravak u koji dolaze djeca povremeno. To je vrsta vaspitne mjere za djecu koja su počinila neko krivično djelo, a budu upućena kod nas. Nekad tako odluči Centar za socijalni rad, pa djeca na dnevnom nivou dolaze ovdje i sa njima se radi socioterapeutski tretman, pruža im se podrška u učenju, psihološka podrška i oni dolaze nekoliko puta nedjeljno. Imamo i pripremu za otpust kada ih učimo praktičnim životnim stvarima neposredno pred izlazak odavde“, pojašnjava Dragojević.

Ispričala je i šokantan detalj – neka djeca su toliko vaspitno zapuštena da ne znaju čemu služi, niti kako se koristi pribor za jelo.

„Izvrnu hranu iz tanjira na plato i rukama jedu. Kad to vidite, nije vam svejedno, jer vam bude jasno koliko o njima nije niko vodio računa. Srijećemo se sa raznim situacijama i problemima. Zaboli kad čujemo da ne radimo dobro, jer dajemo sve od sebe. Kad odem kući, ja mislim o ovoj djeci. Uživimo se u njihove nesrećne sudbine, veoma smo vezani za njih. Ovo ne može da radi neko ko nema senzibilitet za ovaj posao“, navodi Dragojević.

Saglasna je sa izrečenim i direktorica ove ustanove Mirjana Đurić koja ističe da je bezuslovno prihvatanje djece osnovna odlika rada zaposlenih u Centru i ono što se od njih očekuje.

„Dijete se prihvata onakvo kakvo je, sa svim njegovim potrebama, potencijalima ili problemima i poremećajima u ponašanju. Eventualne promjene u ponašanju i unapređenju razvoja treba da dođu kao ishod ponekad mukotrpnog, a često dugotrajnog zajedničkog rada djeteta, porodice i stručnjaka Centra. Odnos bezuslovnog prihvatanja otvara vrata za promjene, što je preduslov da se stvori odnos povjerenja sa djetetom, koje pravi progres u tretmanu i dovodi do korekcija u ponašanju. Ovdje se radi o procesu koji zahtijeva vrijeme, posvećenost, ali i povremene neuspjehe i greške, koje će dijete najčešće i ponavljati na putu oporavka“, ističe ona.

Kontrola rizika

Prema njenim riječima, za procjenu i pristup u radu sa djecom ključna je prava dijagnostika i procjena.

„Važno je da se što ranije prepoznaju njihove snage i da se odmah počne raditi u skladu sa njima i napravi plan kontrole rizičnog ponašanja. Postoje pravila i procedure za postupanje zaposlenih u incidentnim situacijama, ali i pedagoške mjere, sa kojima su djeca upoznata. Postoje mjere koje se izriču ako se krše pravila kućnog reda, kao i mjere nagrade i podsticanja. Da bi izbjegli neprijatnosti u radu sa djecom, trudimo se da razumijemo prirodu procijenjenih rizika, njegovih mogućih posljedica, razvijamo samokontrolu i uspostavljamo otpornost djeteta na izazove, okidače, pritisak okoline i druge faktore rizika“, navodi Đurić.

Ističe da se djeci koja ispoljavaju znake akutnih kriza najprije pomaže da prevaziđu takvo stanje i povrate prethodni nivo funkcionisanja.

To je, zaključuje ona, preduslov za stabilizovanje stanja djeteta, otklanjanje psihološke barijere za suočavanje sa sopstvenim problemima, ujedno i polazište za preispitivanja stavova i usvajanje novog, boljeg ponašanja.

Na odlasku iz Centra našu ekipu je pogledom ispratio isti onaj dječak koji je i dalje pjevao pored prozora. Ali njegova pjesma nije ukazivala na radost. I podsjetila je na ključni izazov sa početka priče, nedostajući sistemski odgovor društva bez kojeg je teško očekivati čuda od bilo koje ustanove.

Zamjena za kuću i kaznu

Specifična je pozicija dječaka koji ima 17 godina, a u Centru boravi već dugo zbog jednog od težih krivičnih djela. Njegovo lice, međutim, ne odaje prestupnika. Lijepo obučen, uredan i nasmijan, ne izgleda drugačije od svojih vršnjaka. Vaspitači ga hvale i kažu da ima dobro vladanje i da se na njega nikad niko nije požalio.

„Odavde ne mogu nikud da idem, iako ima djece koja mogu za vikend kući. Tako je kako je, trudim se da ispunim vrijeme, čitam i bavim se sportom“, priča on.

Kaže da nakon doručka ide u radionicu i tamo dobije, kao i druga djeca, neko zaduženje.

„Farbamo golove ili kosimo, tako da nam uvijek nađu zanimaciju da nam što brže prođe vrijeme“, ispričao je sa osmijehom na licu.

Nedostaju mu roditelji, ali je situacija takva da ne može izaći iz Centra. Gleda ih onda kad oni dođu da ga posjete.

Mukotrpan put

Zaposleni u Centru Ljubović su edukovani, posvećeni i privrženi svojim radnim obavezama i zadacima, a imaju određena ograničenja i rizike u radu, koji ponekad ometaju brz napredak u tretmanu, rečeno je Pobjedi iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja.

Ističu da 90 odsto korisnika prije smještaja u Centru Ljubović su već konzumirali cigarete, a više od 60 odsto njih je nekad koristilo psihoaktivne supstance.

„Jedan broj njih je razvio i ozbiljnu zavisnost. Sve to nije jedini razlog za njihovo smještanje u ustanovu, već dodatni, često mnogo kompleksniji problemi u ponašanju, koji zajedno zahtijevaju kontrolu, korekciju i unapređenje ponašanja. Napominjemo da u proces odvikavanja od različitih oblika zavisnosti, pored zaposlenih iz oblasti socijalne zaštite, moraju često biti uključeni i zdravstveni radnici  (psihijatri i ostali)“, navode iz Ministarstva.

Propusti koji su se desili u vaspitanju i odrastanju jednog djeteta ili mlade osobe, ističu iz ovog resora, ne nestaju činom smještaja u ustanovu, već se samo stvara prilika da im se, uz podršku stručnog i posvećenog kadra, a uz neizostavnu saradnju sa njihovim porodicama, omogući da, u skladu sa kapacitetima i izraženom voljom, promijene obrasce ponašanja koji su ih doveli u ustanovu.

„Ovo je put koji traži manje ili više vremena, vrlo individualizovane programe i strategije rada, ali svakako i punu posvećenost svih koji se u jednoj zajednici bave djecom i mladima“, zaključuju iz Ministarstva.

Sud odlučuje ko je za zatvor, a ko za Centar

Direktorica Centra Ljubović Mirjana Đurić navela je da odluku o tome ko će biti smješten u tu ustanovu, a ko u ustanovu zavodskog tipa ili maloljetnički zatvor, donosi nadležni sud.

„Ustanova, centri za socijalni rad, kao i stručne službe viših sudova mogu, ukoliko se ukaže potreba, predložiti sudu izmjenu odluke, odnosno prelazak u drugi oblik zaštite, zatvoreniji ili lakši. U ovom momentu ne postoji nijedno dijete za koje stručni radnici Centra smatraju da treba da boravi u ustanovi zatvorenog tipa“, navodi ona.

Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku je predvidio kao neophodnost da za djecu postoje različiti nivoi restriktivnosti, shodno njihovim razvojnim potrebama i počinjenim krivičnim djelima.

„Ostavljena je i mogućnost da, ukoliko se pokaže potreba, može biti promijenjena izrečena mjera. Različiti programi i nivoi podrške koji zahtijevaju pojedinačni slučajevi, procjenjuju se u skladu sa mnogobrojnim faktorima, koji u konačnom opredjeljuju sudiju da donese presudu. Takođe, ovo ima za cilj da bude motivišući faktor u procesu tretmana, odnosno da dijete ukoliko se ponaša u skladu sa planiranim i dogovorenim mjerama i aktivnostima, može ranije završiti boravak u ustanovi. Zato je zakonodavac i predvidio da mjera u ustanovi nezavodskog tipa može trajati od šest mjeseci do dvije godine, dok mjera u ustanovi zavodskog tipa traje od 6 mjeseci do tri godine“, pojašnjava Đurić.

Ima i suprotnih situacija. U proteklih nekoliko godina imali su nekoliko slučajeva da su djeci, koja su prvobitno smještena u Centru Ljubović, izrečene mjere premještaja u ustanovu zavodskog tipa.

„Razlog za ovo su bili apsolutno nepoštovanje pravila kućnog reda, veći broj novih krivičnih djela, pa se u skladu sa tim procijenilo i da izrečena mjera ne daje adekvatne rezultate i da mora biti zamijenjena težom. Ovaj postupak u smislu zakona zahtijeva određene procedure, samim tim i vrijeme. Korisnicima koji se ne pridržavaju planiranog tretmana, a čekaju izricanje teže mjere, to daje osjećaj nekažnjivosti, a nama dodatno otežava rad. Ipak, činjenica da se u praksi primjenjuje ovaj institut zamjene mjere, te da je to poznato svim korisnicima, doprinosi da nema prevelike potrebe za ovakvim postupanjem sudova“, kaže Đurić.

Imali su i dva slučaja kada su djeca, zbog dobrog vladanja u ustanovi zavodskog tipa, premještena u Centar.

„Jedan korisnik se po ovom osnovu i danas nalazi u ustanovi i bez problema učestvuje u nastavku tretmana, dok je drugi ponovio neprilagođeno ponašanje u otvorenom sistemu zaštite, učinio niz novih prekršaja i ponovo je vraćen u ustanovu zavodskog tipa. Sve ovo pokazuje da imamo dobru saradnju sa centrima za socijalni rad, jer smo uvijek u potpunosti saglasni sa prijedlogom oblika zaštite, tj. mjere koju zajednički predlažemo sudovima. Isto tako moramo podvući i činjenicu da tužilaštva i sudovi uvažavaju ove naše prijedloge. Ono što bismo svi u oblasti socijalne zaštite voljeli jeste da se ponekad ti procesi odvijaju brže, mada smo svjesni zakonskih rokova, koji se moraju ispoštovati“, zaključuje Đurić.

Izvor: Pobjeda

Procedure i Izazovi Samohranog…

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply