Mit o roditelju uzoru

Piše: Zoran Milivojević

Kada kažemo da je neko nekome uzor, onda pretpostavljamo da osoba želi da liči na onoga ko joj je uzor. U osnovi je to proces poistovećivanja (identifikacije) s uzorom. Kada se neko poistovjeti sa svojim uzorom, kasnije počne da se ponaša kao osoba – uzor i da razvija iste ili slične karakterne osobine. Nekada se ovaj proces naziva “učenje po modelu”, pri čemu se misli da je osoba – uzor model od koga se preuzimaju načini mišljenja, vrijednosti, pogled na svijet i načini ponašanja.

Identifikacija jeste jedan od tri glavna načina na koji neko izgrađuje svoj identitet. Pored poistovećivanja s uzorima, osoba sama zaključuje ko je ona, kao što prihvata i poruke drugih kojima joj drugi poručuju ko je ona. Upravo su djeca u jednom dugoročnom procesu izgradnje vlastitog identiteta i ličnosti. Zato je veoma važno ko su uzori nekom djetetu.

Učenje po modelu

Veoma često roditelji uzimaju zdravo za gotovo da jesu uzori svojoj djeci i da će njihova djeca, po prirodi stvari, početi da liče na njih. Neki čak smatraju da je učenje po modelu glavni način vaspitanja i da je nepotrebno koristiti druge vaspitne pristupe.

Proces djetetovog poistovjećivanja sa roditeljom je dugotrajan i kompleksan proces, i svakako nije automatski. Što je roditelj mlađi i što se djetetu više sviđa način na koji se roditelj ponaša, to će identifikacija biti veća. Da li će roditelj biti uzor djetetu ne odlučuje roditelj, već to čini dijete.

U tradicionalnim društvima u kojima su ljudi u tradicionalnim društvenim ulogama, ljudi u velikoj mjeri liče jedni na druge, tako da je identifikacija djece sa roditeljima veoma izražena. Odatle dolaze izreke “Kakva majka, takva kći”, “Kakav otac, takav sin” i “Gledaj majku, biraj kćerku”, jer se pretpostavlja da će kćerka u ulogama supruge i majke biti ista kao njena majka.

U savremenom društvu koje je impregnirano masovnim medijima, tradicionalnim, poput televizije, ili novim, poput raznih društvenih mreža, veliki je broj najrazličitijih mogućih izbora za identifikaciju. Još pedesetih godina prošlog vijeka, film je donio nove uzore raskošnog života, tako da su mnogi odlučili da ne žele da žive kao njihovi roditelji, nego žele da žive kao njihovi uzori sa velikog platna.

Koliko razmaženo dijete želi da bude kao roditelj koji ga je razmazio? Nimalo. U njihovom odnosu roditelj je taj koji ugađa djetetu, usrećuje ga, stalno mu pokazuje ljubav. Dijete je to koje zahtijeva da mu se ugađa, da mu se ispunjavaju želje i prohtjevi, da mu se pokazuje ljubav. Kada odraste, ono nastavlja da se tako ponaša prema partneru i drugim ljudima. Dakle, postoji veliki kontrast između ponašanja roditelja i njegovog odraslog djeteta.

Kada je dijete prezaštićeno, ono takođe nimalo ne liči na svog moćnog prezaštićujućeg roditelja. Upravo time što prezaštićuje dijete, roditelj ga ometa u razvoju njegovih sposobnosti. I zato ova djeca kada odrastu su uplašena od svijeta, imaju doživljaj da su nesposobna, što je takođe veliki kontrast u odnosu na roditelja.

U kliničkom radu primijećeno je da maltretirana djeca često izrastaju u one koji maltretiraju druge. Ona se identifikuju s agresorom, jer u lažnoj dilemi “ili žrtva ili agresor” biraju da nikada više ne budu žrtva. Ali kada su istraživanjem obuhvaćena i ona maltretirana djeca koja nijesu došla na kliniku, ustanovilo se da dvije trećine njih, dakle ogromna većina, i dalje imaju mentalitet žrtve koja nikada ne maltretira druge. Dakle, većina ne liči na roditelja – zlostavljača.

Negativni modeli

Ženska djeca veoma često svoje majke vide kao žrtve, kao negativne modele sa kojima ne žele da se identifikuju. Muška djeca često imaju očeve koji nijesu prisutni ili su mnogo stariji, stalno su okružena odraslim ženama (mama, vrtić, škola) tako da ni nemaju priliku da se poistovjete sa stvarnim muškim uzorom.

Zato, ako roditelji žele da njihova djeca u njima vide uzore, moraju da im pokažu da su dobri kako za sebe, tako i za druge ljude. Nikako ne smiju da budu žrtve koje se žrtvuju za djecu, posao ili nešto treće. Djeca treba da ih vide kako rade, kako se odmaraju, ali i kako se zabavljaju. Time im poručuju da je odraslost nešto što nije samo teško i dosadno. Djeci trebaju roditelji koji pružaju ljubav, ali koji su i autoriteti koji disciplinuju. Takva djeca će preuzeti dobar model za vaspitanje svoje buduće djece. Ako je roditelj zadovoljan sobom, a dijete želi da bude kao on, tada će mnoga iskušenja odrastanja biti uspješno prevaziđena.

Izvor: Politika

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply