O slučajevima seksualnog nasilja djeca često ne govore ili im se, ako to čine, ne vjeruje. Strah od reakcije okoline, sramoćenja porodice ili kazne neki su od razloga zbog kojih djeca ne prijavljuju seksualno nasilje, iako posljedice – fizičke i psihičke, mogu biti doživotne, kaže psihološkinja u Centru za djecu sa posebnim potrebama barskog Doma zdravlja Tijana Brzić.
Porodica, kako smatra ona, ima najveći potencijal za zaštitu djece i ostvarivanje njihove fizičke i emocionalne bezbjednosti, a svaki oblik maltretiranja – seksualno zlostavljanje, zanemarivanje i napuštanje (uključujući izloženost nasilju u porodici i van nje) predstavlja, prema stavu UNICEF-a, kršenje osnovnih prava deteta.
Ožiljci koje nasilje ostavlja mogu biti i nevidljivi, a često se dešava da se razvojni poremećaji javljaju kao posljedica stresa.
“Seksualno i psihičko zlostavljanje, izloženost nasilju i zanemarivanje mogu da ostave nevidljive ožiljke koji se teže otkrivaju, ali imaju ozbiljan negativan uticaj na dijete. Žrtva seksualnog zlostavljanja može imati doživotne fizičke i psihičke zdravstvene posljedice – kao dijete, adolescent i odrasla osoba. Istraživanja tokom najranijeg i ranog djetinjstva pokazuju da se veliki broj razvojnih poremećaja javlja kao posledica izloženosti dugotrajnom, teškom ili nepredvidivom stresu”, navodi Brzić.
Prema njenim riječima, mozak djece koja doživljavaju stres u obliku fizičkog ili seksualnog zlostavljanja ili hroničnog zanemarivanja fokusira svoje resurse na opstanak i odgovor na prijetnje u okruženju.
“Hronični stres pojačava osjetljivost nervnih puteva i utiče na pojavu izražene anksioznosti i straha kod djece”, objašnjava psihološkinja.
Efekti traumatskih iskustava iz najranijeg i ranog djetinjstva, kao što je seksualno nasilje kod djece, utiču na razvijanje emotivnih i bihejvioralnih problema, koji traju tokom cijelog njihovog života, naročito ako nedostaju ciljane intervencije.
“Rana intervencija može pomoći da se minimiziraju dugoročni efekti negativnih iskustava na razvoj djeteta i njegovo psihološko stanje”, naglašava Brzić.
Većina djece ne prijavljuje seksualno nasilje koje doživljava kod kuće ili napolju, jer se plaše šta će se desiti sa njima i njihovim porodicama. Strahuju i da će njihove porodice biti osramoćene ili da će ih kazniti.
“Ako imate ikakvu sumnju da je vaše dijete moguća žrtva seksualnog zlostavljanja, treba da ga odvedete psihologu. Znaci upozorenja na moguće seksualno zlostavljanje male djece su izražen strah od svlačenja, ekstreman strah od dodira, interes za seksualnost i poznavanje seksualnog ponašanja koji su neprimjereni uzrastu (igranje na neprimjeren seksualni način sa igračkama ili predmetima, korišćenje jezika odraslih za djelove tijela)”, kaže Brzić.
Ona upozorava da su neki od signala i ako prilikom odlaska na spavanje dijete obezbjeđuje sobu tako da niko ne može da uđe ili se sakriva pod krevet, kao i ako je sve to udruženo sa dnevnim i/ili noćnim mokrenjem, zatvaranjem i povlačenjem u sebe.
“Znak upozorenja je i iznenadni strah od određenih mjesta, lica ili karakteristika osobe”, navodi Brzić.
Ona zaključuje da djeca imaju potrebu i pravo da budu voljena i njegovana u svojoj porodici i društvu. Zaposleni u Centru za djecu sa posebnim potrebama u Domu zdravlja Bar, prema njenim riječima, žele da pomognu da sva djeca odrastu sposobna da vode “ispunjen, produktivan i zdrav život, jer oni predstavljaju sadašnjost i budućnost našeg društva”.
Izvor: Portal Bar
