Genetika presudna za visinu djece, poremećaje rasta treba uočiti na vrijeme

Objavljeno: 05.03.2021, 10:05h

U Crnoj Gori ne postoje egzaktni podaci koliko djece ima poremećaj rasta, ali je to jedan od najčešćih razloga zašto se pacijenti javljaju na pregled u Endokrinološku ambulantu.

U Crnoj Gori ne postoje egzaktni podaci koliko djece ima poremećaj rasta, ali je to jedan od najčešćih razloga zašto se pacijenti javljaju na pregled u Endokrinološku ambulantu. Veoma je važno pratiti rast djece od samog rođenja, redovno ih voditi na sistematske preglede i na vrijeme se obratiti ljekaru ukoliko se primijete bilo kakva odstupanja. U mnogim slučajevima, prema riječima pedijatra dr Maje Raičević sa Odjeljenja endokrinologije Instituta za bolesti djece, može se reagovati i riješiti problem.

Rast je jedan je od najvažnijih pokazatelja dobrog zdravlja, ali osim kvaliteta i količine ishrane koja je od presudnog značaja u prve dvije godine, u daljem životnom dobu vodeću ulogu preuzimaju genetski faktori.

Pored ishrane i dobrog zdravog psiho-emocionalnog okruženja djeteta, Raičević navodi da nakon druge godine dolazi do izražaja korelacija između srednje visine roditelja i visine samog djeteta, odnosno djeca preuzimaju model rasta ili svog roditelja ili nekog bliskog srodnika.

„Postoji formula, po kojoj se saberu tjelesne visine majke i oca, podijeli se sa dva i za dječake dodajemo 6,5, a za djevojčice oduzimamo 6,5 centimetara. U odnosu na tu projektovanu tjelesnu visinu djeca mogu da odstupaju pet centimetara više ili niže i to je neka očekivana visina. U odnosu na to procjenjujemo da li je rast djeteta adekvatan“, kazala je Raičević gostujući u Roditeljskom kutku Boje jutra TV Vijesti.

Rast ometaju brojni faktori – ponavljane infekcije, hronične bolesti, neke dijagnostičke i terapijske procedure poput zračenja glave ili kičme, terapije kortikosteroida koje se koriste u nekom dužem vremenskom periodu i svakako genetika.

Ti faktori, prema riječima dr Raičević, mogu biti urođeni, to srijećemo kod Tarnerovog sindroma kod djevojčica ili Silver Rasel sindroma u oba pola, kao i u skeletnim displazijama.

„Faktori mogu biti i stečeni. To se srijeće kod poremećaja štitaste žlijezde, kod inflamatornih bolesti crijeva, celijakije, hroničnih bolesti bubrega i brojnih drugih oboljenja“, rekla je Raičević.

Govoreći o očekivanoj visini u određenoj dobi djeteta, ona je navela da je Svjetska zdravstvena organizacija, na osnovu studije u kojoj je učestvovao veliki broj zdrave djece, objavila karte rasta. One prikazuju očekivanu, odnosno prosječnu visinu zdravog djeteta određenog uzrasta i pola.

„Percentilnim krivuljama su prikazana dozvoljena odstupanja od prosječne visine, pa kažemo da je sve što je iznad 97. percentila visoko, a ispod trećeg nisko. Ne mora značiti da se radi o patološki visokom ili niskom djetetu. To je prosto dijete svojih roditelja koji su visoki ili niski. Još procjenjujemo i brzinu rasta i usklađenosti sa tjelesnom visinom roditelja“, istakla je Raičević.

Ona je preporučila roditeljima da redovno vode djecu na sistematske preglede, jer upravo na taj način treba pratiti visinu. Kod kuće mogu, ističe ona, da mjere dijete jednom godišnje.

„U prve dvije godine života bi ono trebalo da poraste otprilike 12 centimetara za godinu. Od druge godine do puberteta raste ujednačeno, ali manje. To ne bi trebalo da bude manje od 4,5 centimetra za godinu a u pubertetu dolazi ponovo do zamaha rasta, gdje je očekivano da porastu 10 do 15 centimetara godišnje“, kazala je Raičević.

Za dječake je karakteristično da rastu tri do četiri godine duže od djevojčica, otprilike do 22. ili 23. godine. Kada je riječ o djevojčicama, nakon pojave prvog menstrualnog krvarenja otprilike porastu još 20 do 25 centimetara i tu se njihov rast zaustavlja.

 „Nije univerzalna stvar do koje godine djeca treba da rastu. Pratimo radiološki rast uz pomoć rendgenskog snimka lijeve šake i pratimo da li se zatvaraju epifize. Ako su zatvorene epifize to znači da dijete više neće rasti“, naglasila je Raičević.

Govoreći o poremećajima, ona je navela da se u praksi najčešće susrijeću sa niskim rastom djeteta.

„Za dijete koje je visoko moramo definisati da li je to dijete samo visokog stasa koje je zdravo i visoki su mu roditelji ili se radi o djetetu koje ima veliku brzinu rasta. To nas zabrinjava i to srijećemo kod prevremenog puberteta i najčešće kod gojaznosti. Prevremeni pubertet je problem zato što ta djeca neće dostići projektovanu finalnu visinu, nego ostaju nižeg rasta. Ko njih dolazi do zastoja u rastu i preveremenog zatvaranja epifiza“, upozorava Raičević.

To što roditelji najčešće porede svoju djecu sa vršnjacima je, kako smatra ona, dobar model praćenja.

„Naravno se podrazumijeva da odvode djecu redovno na preglede kod izabranog pedijatra. Kod kuće mogu zahvaljujući aplikaciji za smart telefone Karta rasta, unoseći antropometrijske mjere svog djeteta, dobiti percentilnu krivulju kojoj njihovo dijete pripada. Posebno bih to savjetovala roditeljima djece koja su rođena u terminu, a imaju tjelesnu masu nižu od 3.000 grama. Ta djeca su rođena mala za gestaciono doba i treba do kraja druge godine života, a najkasnije četvrte da nadoknade  zaostatak u tjelesnoj masi i tjelesnoj dužini. Ukoliko to nije slučaj, roditelji treba da zakažu pregled kod dječijeg endokrinologa“, istakla je Raičević, dodajući da je jako važno prepoznati na vrijeme šta je uzrok poremećenog rasta.

Ako se to učini na vrijeme problemi se rješavaju, na primjer kod celijakije uvođenjem bezglutenske dijete, kod hipotireoze uvođenjem hormona štitaste žlijezde ili kod nedostatka hormona rasta imamo priliku da ga nadoknadimo. Ipak, kako navodi Raičević, nedostatak hormona rasta je jako rijetko uzrok niskog rasta – u svega 1 do 5 odsto slučajeva.

Izvor: TV Vijesti

Komentari

Leave a Reply

Gledaj