Piše: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Nedavno su mediji objavili da se u jednoj školi u Srbiji dogodio nezapamćen napad na nastavnika. Jedna srednjoškolka, inače odličan učenik, s leđa je nožem napala nastavnicu matematike i posjekla je po licu. Kada se ovako nešto desi, ljudi se pitaju: Zašto? Šta je razlog? Najjednostavniji odgovor je: mržnja.

Mržnja se razlikuje i od prezira i od ljutnje i bijesa kao veoma snažne ljutnje. Ljutnja je emotivni zahtjev za promjenu ponašanja. Onaj ko se ljuti na nekoga to čini zato što smatra da se drugi ponaša na neki način koji je neopravdan i štetan. Zato je svaka ljutnja zapravo poruka – promijeni ponašanje. Kako je ljutnja usmjerena na nečiji postupak, ona ništa ne govori o tome kakav je odnos osobe koja se ljuti prema osobi na koju se ljuti. Zato je moguće ljutiti se na osobu koju volimo i poštujemo.

Neprijateljska osjećanja

Za razliku od ljutnje prezir je neprijateljsko osjećanje. Ljudi preziru one za koje misle da su nedostojna, nedovoljno vrijedna ljudska bića. Glavni načini izražavanja prezira su ignorisanje, isključivanje iz grupe, vrijeđanje, ponižavanje, ismijavanje drugoga. Osoba koja prezire zapravo dehumanizuje drugoga – umanjuje njegovu čovječnost – smatrajući ga bezvrednom ili nedovoljno vrijednom osobom.

Dok oni koji preziru smatraju da je drugi loš, oni koji mrze smatraju da je drugi zao. Iz toga slijedi da je sasvim opravdano da zlu osobu unište, bilo u socijalnom, emotivnom ili fizičkom smislu. Najveći broj ubistava je upravo motivisan mržnjom. Jedno istraživanje u nekom našem zatvoru pokazalo je da se veliki broj osuđenih ubica ne kaje, već smatra da je ubijeni “dobio ono što je zaslužio”. U tom smislu mržnja isključuje osjećanje krivice i kajanja.

Ono što je tipično za osjećanje mržnje jeste da oni koji mrze često to rade zato što vjeruju da je osoba koju mrze prva počela njih da mrzi. Drugim riječima, ljudi su često uvjereni da je mržnja “odbrambena” i da je njihov destruktivni čin prema osobi koja je predmet mržnje samo “osveta” za ono što je ona prethodno uradila.

Prema tome, opisana djevojka vjerovatno je mislila da je nastavnica mrzi, da ima pik na nju, i posle serije različitih događaja koje je učenica tumačila kao “dokaze” mržnje nastavnice, ona je odlučila da se “osveti”. U mnogim ovakvim situacijama riječ je o umišljenom, subjektivnom zaključivanju koje nema stvarnih razloga u tuđim postupcima. Nije slučajno da je nastavnici isječeno lice, ona regija tijela koja je mnogim ženama jedna od najvažnijih.

Škole bi morale da budu sigurna mjesta, oslobođena svakog nasilja. Na osnovu izvještaja iz medija, škole dobro štite djecu od nastavnika, djecu od druge djece, ali nedovoljno nastavnike od djece. U slučaju incidenta, dovoljno je dijete ispisati iz škole i cijela stvar pada u vodu. Pri tome razne “instruktorke” pogrešno uče nastavnike da su i oni nasilnici ako se fizički brane od fizičkog napada.

Zašto se u američkim školama povremeno pojavljuju masakri? I tu je odgovor: mržnja. Sve te njihove priče su slične – šikanirano dijete, isključeno iz grupe, često ismjevano ili podsmjevano, kada nakupi dovoljno mržnje prema drugima, uzme oružje i krene u slijepi osvetnički pohod. Da se to ne bi dešavalo kod nas, potrebno je spriječiti razvijanje osjećanja mržnje kako između djece, tako i prema učiteljima i nastavnicima.

Jedno slovenačko istraživanje pokazalo je da su upravo emotivno nepismena djeca ona koja su najviše nasilna. Djecu treba učiti da razlikuju ljutnju, koja je u redu, od prezira i mržnje, koja su neprijateljska osjećanja i zato nijesu u redu. A sva ova osjećanja nastaju zbog nekog konflikta, tako da je nužna edukacija o konfliktima i načinima njihovog prevazilaženja. Što djeca imaju bolje socijalne i pregovaračke vještine, to su primjena sile ili šikaniranja manje prisutna.

Vršnjački medijatori

Jedan od načina je da se u svakom razredu obuče “vršnjački medijatori” koji bi posredovali u slučaju spora između učenika. Njihova funkcija nije toliko u tome da doprinesu razrešenju spora, već u tome da učenici koji su u sporu sjednu i porazgovaraju ko je šta kako doživio i zašto je postupio kako je postupio. Ovaj način im pomaže da bolje razumiju drugog učenika, njegov doživljaj i motive, čime ih sprečava da mu zalijepe etiketu da je zao. Time se sprečava razvoj mržnje i njenog destruktivnog potencijala, a održavaju prijateljski odnosi između učenika koji su u konfliktu.

Napad nožem na nastavnika je poziv za buđenje ljudi u prosvjeti, jer je mržnja ušla u škole.

Izvor: Politika