I psiholozi saglasni da sva djeca moraju dobiti jednake šanse

Udruženje psihologa Crne Gore nije dalo nikakvu saglasnost na predloženi model i mjere za početak nove školske godine, niti ih je neko konsultovao u vezi sa tim. Njihov stav o tom pitanju je jasan – i u ovoj kriznoj situaciji treba odlučivati na osnovu dobre analize potreba i potencijala svake škole i svih učesnika u njoj. Otvaranje škola donijelo bi korist za sve, ali bi sva djeca ipak trebalo da dobiju jednake šanse da budu dio sistemskog učenja. Osim djeci podrška je potrebna i roditeljima, kojima psiholozi poručuju da sačuvaju realne granice koje su djeci jednako važne za zdravi razvoj koliko i ljubav.

U ime Udruženja, odnosno Sekcije za psihologiju obrazovanja, psiholog Zorica Minić je kazala da im nije poznato da su postojale inicijative nadležnih da čuju i njihovo mišljenje, ali nije  isključeno da su konsultovali pojedine psihologe u školama ili u predškolskim ustanovama.  

Ona ocjenjuje da problemi i dileme oko početka škole imaju sistemski karakter, ali su bojazni, strahovi, sumnje i sasvim lični – ima ih svaki roditelj, svaki nastavnik i rukovodilac škole.

“Svoje brige i razmišljanja imaju sigurno i djeca i mladi, mada o tome manje znamo. Neophodno je stalno procjenjivati osjetljivu ravnotežu između stepena rizika od infekcije i ugroženosti ostalih potreba djece: emocionalnih, socijalnih, obrazovnih. Djeca i mladi se mogu vraćati u vrtiće i škole samo kada su obezbijeđene mjere najvišeg nivoa prevencije. Svi bi trebalo da se iskreno posvetimo tome da se ova složena epidemiološka situacija što prije smiri i da se zatvorenost škola stalno ne produžava. Već je izvjesno da će se u nekim sredinama to desiti”, kazala je Minić.

Ona je upozorila i na činjenicu da više od 100 hiljada djece od polovine marte nije bilo u školama, nije se sastajalo sa vršnjacima, nastavnicima, da su tako dugo lišeni svih onih neophodnih iskustava i uticaja koje rad, druženje i život škole imaju na njihov zdrav i cjelovit razvoj.

“Dobro znamo da je svakom djetetu, bez izuzetka, neophodno da obezbijedimo sva ova iskustva, odgovarajući ambijent i strukturu, učenje u organizovanom i koliko je moguće individualizovanom kontekstu, u živoj interakciji s vršnjacima i nastavnikom. Kad kažemo učenje, jednako mislimo na socijalizaciju, razvoj sistema vrijednosti i novih vještina, koje su im korisne i za budući ali i za život u ovoj izuzetno složenoj situaciji”, istakla je Minić.

Ona smatra da je sve očiglednije da nas slične krize očekuju u budućnosti i na ovoj treba naučiti važne lekcije za susret sa sljedećim. Zato se psiholozi zalažu za svaki model koji će se bazirati na istinskom razumijevanju potreba djece, i očigledno je da nije u pitanju niti samo jedan model – jednak za sve – niti frontalan pristup.

“Postoje potrebe koje su zajedničke za svu djecu određenog uzrasta, ali postoje i djeca čije su potrebe sasvim specifične u odnosu na druge njihove vršnjake i ova djeca moraju biti u posebnom fokusu naše pažnje jer su već u riziku. Govorimo o djeci sa posebnim obrazovnim potrebama i o djeci čije porodice ne mogu da obezbijede dovoljno podsticajan ambijent za razvoj i učenje. Jednom broju djece, školski ambijent može da ponudi više od porodičnog i njima je nužno potreban neposredan kontakt sa nastavnikom i s vršnjakom”, dodaje Minić.

Ona je podsjetila da upravljanje školom i u redovnoj situaciji zahtijeva dobru strukturu, pravila, procedura, pouzdane kanale i oblike komunikacije da bi ona radila u najboljem interesu djece i mladih. To se dodatno usložnjava u kriznim situacijama, kao što je ova trenutna. Svaka škola, prema njenim riječima, ima i jedinstveni duh ili “karakter”, koji proističe iz svih onih načina na koje škola uspijeva da izađe u susret potrebama svakog djeteta, njegove individualnosti i razvojne faze.

“I u ovoj kriznoj situaciji čini se da je to koristan pristup: odlučivati na temelju dobre analize potreba i potencijala svake škole i svih učesnika u njoj, i pažljivo procjenjivati onu ravnotežu između rizika po zdravlje djece, osoblja i rizika ugrožavanja drugih važnih razvojnih potreba. Zato je bolje imati fazni, postepeni, svakoj školi prilagođeni pristup, jer će se tako omogućiti i mnogo jača koordinacija s neophodnim zdravstvenim mjerama”, naglasila je Minić.

Psihološki pristup u svakoj oblasti života i rada ima razvojni i individualizovan pristup. Samim tim je mišljenje psihologa da treba uzeti u obzir specifičnost za zakonitosti razvoja svakog uzrasta (već uveliko i odavno se govori koliko je važan rani razvoj, potom npr. adekvatan odgovor na pubertetske i adolescentne promjene i izazove). Psiholozi smatraju da treba omogućiti i dati šansu svakom djetetu da bude dio sistemskog i, kao što je rečeno, strukturisanog učenja

Kako je navela, da i ova kriza koliko god je nova, neočekivana, nepoznata, i plaši nas, kao i svaka kriza nosi sa sobom i potencijal za dobre promjene.

“Sasvim je očigledno da su sva djeca osujećena u mnogim razvojnim potrebama, neke posljedice su već vidljive, druge ćemo tek otkrivati. Ipak, najveći broj porodica je uspio da ublaži brojne i različite udare ove situacije na djecu, po cijenu iscrpljivanja roditelja i različitih porodičnih snaga. Neke porodice to nijesu mogle”, smatra Minić.

Prema njenim riječima, već na početku pandemije bilo je jasno da su mnoga djeca uživala u vremenu koje su provodila sa roditeljima, da su se bavila novim, zanimljivim, podsticajnim aktivnostima, i učila nove stvari – posebno jačajući vještine za onlajn učenje i korišćenje različitih tehnologija. S druge strane, našla su se ona djeca kojoj su ovakve mogućnosti bile značajno ili sasvim uskraćene. Zato je, dodaje Minić, opravdana bojazan da će se pojaviti neki novi jazovi među djecom, u sistemu obrazovanja, ali ima načina da se oni što prije stave pod kontrolu.

Ipak, pomoć je potrebna i djeci i njihovim porodicama. Period koji je za nama je ostavljao prostora da se nekonotrolisano počinju razvijati neki novi, kako je kazala Minić, prilično nepoželjni obrasci ponašanja.

“Zato nužnim i hitnim smatra da se kod djece više podstiče razvoj prosocijalnih navika, socijalnih i emocionalnih vještina, da im se pomogne da povrate osjećanje stabilnosti, izvjesnosti, povjerenja i perspektive – da postavljaju ciljeve u bliskoj budućnosti i da se trude da ih postižu. Škola, u saradnji sa zdravstvenim sistemom, sada postaje snažniji akter zaštite mentalnog zdravlja i djece i svog osoblja. U školi već postoji dosta programa takve prirode, treba ih efektivnije sprovoditi. Dobru školu ova kriza može podstaći da razvije još jaču kulturu brige, odgovornosti, poštovanja, solidarnosti i zaštite zdravlja svih u školi”, rekla je Minić.

Ona je dodala da se sa pravom od roditelja očekuje da pomažu djeci da se što uspješnije adaptiraju na krizne uslove života i učenja, ali ne treba zaboraviti da treba podržati i same roditelje. Oni, objasnila je Minić, prije svega treba da budu sigurni da su opasnosti pod kontrolom, a za to smo odgovorni svi jednako.

“Otvaranje škole je i svojevrsno otvaranje zajednice i društva, i stoga bi trebalo da budemo maksimalno odgovorni i solidarni da tako i ostane. Škola koja bude otvorena svima će nam donijeti korist. I vratiće nam, makar dijelom, neko dugo očekivano osjećanje optimizma i kontrole nad životom”, poručuje Minić.

Roditelji koji se osjećaju bazično sigurno, samopouzdano, koji su emocionalno tople osobe, kojima su, takođe, dostupne kvalitetne informacije i povezani su sa školom, biće najbolji modeli svojoj djeci da se ponašaju i osjećaju na isti takav način. To, kaže Minić nije lako ali pogled na cilj opravdava svaki napor i ulog.

Posebno savjetuju roditeljima da, u najboljem interesu svoje djece, i u ovoj situaciji sačuvaju realne granice koje su djeci jednako važne za zdravi razvoj koliko i ljubav. Strahovi roditelja su realni, ali ih ne treba smirivati, tako što ćemo pomjerati ili brisati one granice koje djeci pomažu da shvate realnost života, da život ponekad zna i malo da grebe, da nije uvijek udoban, kazala je Minić.

Ona je istakla da granice pomažu djeci da nauče o sebi, a onda i drugima oko sebe, da prihvate pravila, nauče da žive sa drugima i drugačijima, kao i da poštuju vršnjake i odrasle. Prava je mudrost iskoristiti pozitivne potencijale krize, ali Minić  vjeruje da su mnogi roditelji to već radili.

“Ako su ovi nimalo laki momenti dobri za nešto, onda je to za pomoć djeci da još bolje vladaju sobom – samokontrola, samodisciplina, npr. podrškom da nose maske, da sarađuju, budu istrajni, da saosjećaju… To je samo dio paketa osjećanja, stavova i vještina koji će im uvijek biti dragocjeni u životu i profesiji i ne služi samo ovom vremenu. Konačno, sve smo svjesniji, zdravstveni stručnjaci nam već šalju te poruke – da ćemo s virusima imati problem i u vremenu pred nama”, zaključila je Minić.

Leave a Reply