Otuđenje djece od roditelja je emocionalno zlostavljanje

Otuđenje djeteta od drugog roditelja nije prirodno niti normalno, osim u slučaju da je on zlostavljač i da šteti djetetu. U slučajevima otuđenja zapravo je riječ o stvaranju traume, a ne o uređivanju kontakata djece i roditelja i dodjeljivanju starateljstva. Zato je neophodno hitno zaštititi djecu i omogućiti im stalno prisustvo oba roditelja u životu, odrastanju i vaspitanju.

Sve to su zaključci 3. evropske konferencije EAPAP-a (Evropske asocijacije stručnjaka u području otuđenja) o otuđenju djece od roditelja u visokokonfliktnim razvodima i separacijama roditelja, koja je od 16. do 18. septembra okupila više od 400 stručnjaka. Taj skup je potvrdio i da Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prati dobre prakse u svijetu u zaštiti djece.

Otuđenje je sveprisutno – djeci potrebna hitna zaštita

Iako pojam otuđenja od roditelja (parental alienation, PA) još nije uveden kao dijagnostički kriterijum Svjetske zdravstvene organizacije, stručnjaci na konferenciji su se složili da je otuđenje sveprisutno. Djeci izloženoj otuđujućim ponašanjima roditelja treba, ocijenjeno je na konferenciji, pružiti hitnu i adekvatnu zaštitu stručnjaka i sistema za zaštitu djece.

“Svi smo se složili da je otuđenje djeteta od drugog roditelja naprosto protivprirodno, nije biološki normalno, osim u slučaju da je drugi roditelj zlostavljač i da šteti djetetu. Tu se zapravo radi o psihološkom rascjepu (splitting) i traumi djeteta. Ovdje nije riječ o uređivanju kontakata djece i roditelja i dodjeljivanju starateljstva, nego o zaštiti djece. Meni je bilo značajno čuti evropske i američke predavače, renomirane stručnjake koji smatraju da se kod otuđenja vrlo često radi o emocionalnom zlostavljanju djece od otuđujućeg roditelja. Naša Poliklinika već 15-ak godina radi upravo na takav način i otuđenu djecu prepoznajemo kao emocionalno zlostavljanu djecu i da od sistema socijalne zaštite i pravosuđa tražimo da preduzmu mjere u cilju zaštite djece, kao i za drugu zlostavljanu djecu”, navode iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Zloupotreba člana 12 Konvencije o pravima djeteta

Upravnica Poliklinike Gordana Buljan Flander smatra da je na konferenciji vrlo korisna bila rasprava o članu 12. Konvencije o pravima djeteta koji kaže da dijete ima pravo da iznese svoje mišljenje, volju i želju o stvarima koje ga se tiču.

“Taj član je zaista važan u zaštiti prava djece, ali godinama već govorim kako se taj član zloupotrebljava kada roditelji, rodbina i razni ‘stručnjaci’ pitaju dijete s kim želi da živji i koga više voli, a pri tome ga mama/tata, mamina/tatina rodbina ‘podučava’ što treba da kaže. Time se dijete koje još nije otuđeno dovodi u konflikt lojalnosti, a kod otuđenog djeteta koje je već stopljeno s roditeljem – otuđiteljem čućemo glas otuđujućeg roditelja, a ne autentično mišljenje, volju i želju djeteta. Smatram da je to pitanje za djecu zlostavljajuće i zato već godinama upozoravam na to da teret odluke nikad ne treba biti na leđima djeteta jer je to, kao što mi je jedno dijete reklo, ‘najteže pitanje na svijetu’. Djetetu svakako treba omogućiti da izrazi svoju volju i želju, ako ono to želi, ali stručnjaci i sud su ti koji treba da procijene je li djetetova volja i želja u skladu i u njegovom najboljem interesu”, kaže Buljan Flander.

Odgovornost stručnjaka

Nažalost, ona ističe da je u dosadašnjoj praksi imala prilike da čuje da su “stručnjaci” savjetovali otuđenim roditeljima da odustanu od traženja kontakata s otuđenim djetetom, da puste da im dijete samo dođe nakon što bude punoljetno.

“Tokom konferencije naša koleginica Karen Woodall, koja je edukator i supervizor, naglasila je da je čekanje da dijete kaže da želi živjeti s otuđenim roditeljem kontraindikovano. Dijete to ne može reći, a mi stručnjaci koji ne uočavamo stvarni problem ne štitimo dijete od emocionalnog zlostavljanja, nego nastavljamo da budemo dio otuđujućeg procesa. Naravno, umjesto da budemo dio rješenja, postajemo dio problema. I naš kolega, njemački psihijatar Wilfred von Boch-Galau naglasio je da su stručnjaci ti koji mogu da olakšaju proces otuđenja ili da ga prekinu, kao i da je najveća greška čekati da se dijete samostalno vrati otuđenom roditelju”, dodaje upravnica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Učesnici konferencije čuli su različita iskustva iz drugih zemalja, ali i iz okruženja i zaključili da je djetetovo temeljno pravo kontinuirano prisustvo oba roditelja u njegovom životu, odrastanju i vaspitanju.

“Dijete ima temeljno pravo na kontinuirano prisustvo oba roditelja u svom životu, odrastanju i vaspitanju (naravno, osim u slučaju zlostavljanja), a ipak se događa da neka djeca ostvare to osnovno pravo na oba roditelja tek po pravosnažnoj sudskoj presudi. Ako dopustimo da se u međuvremenu dijete otuđi i ako uvažimo djetetovu otuđenu volju i želju, a ne njegov najbolji interes, može biti prekasno. Dijete ostane bez drugog roditelja i doslovno živi sa polovinom sebe, s obzirom na to da je odbacivanjem jednog roditelja odbacilo i pola sebe. Dijete tako razvija mnoge negativne posljedice, posebno u adolescenciji. Naime, ako dijete mrzi drugog roditelja i odbacuje ga kao lošeg, neadekvatnog, ako ga doživljava kao sasvim crnog, ‘kao čisto zlo’, dijete zapravo mrzi polovinu sebe koja u njemu predstavlja drugog roditelja, jer svi smo mi pola mama, pola tata. Time je dijete u riziku da ne postane zrela, emocionalno stabilna osoba koja može spojiti dobro i loše u roditeljima, u sebi i u ljudima oko sebe jer upravo je to zadatak odrastanja”, upozorila je Buljan Flander.

Izvor: Index.hr

Leave a Reply