Uprave vrtića da popričaju sa svakim roditeljem i ukažu na rizike

Porodice koje imaju djecu u vrtićima u povećanom su riziku od COVID-19 infekcije, zbog čega je Institut za javno zdravlje preporučio upravama predškolskih ustanova da obave razgovore sa svakim roditeljem, ukažu im na rizike, kako bi oni sami procjenili da li im se „isplati“ da ih šalju ili ne, saopštio je prof. dr Dragan Laušević, epidemiolog te institucije.

Institut i Ministarstvo prosvjete, kako je naveo u intervjuu za PR centar,  žele da naprave otporne razrede i škole, zbog toga su odlučili da djeca nose maske i u toku nastave. Umjesto da se škole zatvaraju svako malo i mijenja se model učenja, stalnim nošenjem maski, kako je kazao Laušević, će se obezbijediti da u izolaciju ide samo inficirano dijete, mada je to samo u načelu jer će procjenjivati svaka situacija posebno. Primijetili su da se češće škole zatvaraju jer se inficiraju nastavnici, pa nema ko da predaje.

Laušević je ukazao da je najveća odgovornost na roditeljima, koji djecu treba da nauče kako da koriste maske, da ih šalju punog stomaka u školu da tamo ne bi jeli, kao i da im objasne da poslije škole bez maski ne mogu da se druže i igraju sa drugom djecom. Preporučio im je i da djeci kupuju platnene maske ili im ih sami šiju, jer nije velika razlika što se tiče same zaštite u odnosu na medicinske.

Institut će sa Ministarstvom prosvjete procjenjivati situaciju po opštinama pa se može desiti da u nekima bude organizovana samo online nastava, a u onima u kojima nema ili ima vrlo malo slučajeva škole će moći da rade bez problema.

Laušević je objasnio i da je školska godina odložena zbog izbora i očekivanog rasta broja zaraženih zbog njih, zbog stomačnog virusa koji je aktuelan u ovom periodu pa se ne bi odmah znalo od čega su djeca bolesna, kao i zbog visoke septembarske temperature u dijelu optina pa bi nošenje maske u prostorijama u kojima je preporučena samo prirodna ventilacija, bilo komplikovanije.

On smatra da, s obizom na to da se svega sedam mjeseci zna o COVID-u, bolje je da se pokuša izbjeći, a to je moguće ako se poštuju mjere – distance, nošenje maski i pranje ruku.

U nastavku prenosimo kompletan intervju:

Dobijam pitanja od prijatelja ima li potrebe da se uopšte štitimo od ove infekcije, koja je nekad dosta blaga, a nekad teška. Odgovor, pogotovo koji se odnosi na djecu u školama, je: Da, treba da se zaštitimo. Prvo, ako smo inficirani ne možemo da idemo u školu. Drugo, ukoliko smo inficirani, svi članovi našeg domaćinstva, takođe moraju da ostanu u samoizolaciji ili kućnom karantinu. Tata i mama ne mogu da idu na posao. Ono što je važno jeste da još ne znamo da li ova bolest donosi neke hronične posljedice. Mi ovu bolest pratimo sedam mjeseci. Tek ćemo, nakon godinu do dvije znati kakve sve posljedice ostavlja. Prema tome, pošto ne znamo sve o ovoj bolesti, mudro je da pokušamo da je izbjegnemo.

Ono što mi danas znamo je da zna ponekad da bude opasan. To je za sada dosta rijetko, bar što se tiče akutnih komplikacija. Da li može da ostavi neke hronične posljedice još uvijek ne znamo. Prave informacije ćemo imati nakon godinu, dvije, kada budemo to pažljivo analizirali. Zato je topao savjet da izbjegnemo infekciju.

Ono što sada znamo jeste da možemo da izbjegnemo i to je vrlo važna stvar. Vrlo važna poruka za sve jeste – COVID se ne dobija, COVID se uzima. To znači da, ukoliko želimo da izbjegnemo ovu infekciju možemo da je izbjegnemo, ako ne želimo nećemo je izbjeći.

Znate kakva je naša osnovna poruka – održavajte adekvatnu fizičku distancu, perite ruke često i ono što je važno i što sve više dobija na značaju, nosite maske kad god se nalazite u situaciji gdje niste sigurni da li je osoba sa kojom razgovarate inficirana ili ne, a danas je takva situacija da ni za koga nismo sigurno da li je inficiran ili nije.

Moramo da pokušamo da budemo logični, konzistentni, sa mjerama za koje znamo da imaju efekte. Po definiciji, ukoliko se pojavi neki slučaj u nekom razredu, ako ne nose masku ostali, onda su oni njegovi blisku kontakti. U tom slučaju, moramo staviti svu djecu, ili bar onu djecu koja su najbliža tom djetetu, u samoizolaciju, odnosno kućni karantin. To bi dovelo do toga da se svaki čas neke škole otvaraju, zatvaraju, djeca prelaze na online nastavu, pa poslije izvjesnog vremena dolaze ponovo u školu. Mi bismo željeli da to izbjegnemo i napravimo otporne razrede i škole. To znači, da ukoliko se pojavi jedan slučaj u razredu, ako svi ostali nose masku i drže distancu, nema potrebe da ostala djeca odlaze u kućnu izolaciju, samo dijete koje je inficirano. Naravno, ovo vrijedi u načelu. Svaki slučaj će se posebno analizirati.

Sve preporuke koje pravi Svjetska zdravstvena organizacija, Američki centri za kontrolu bolesti i Evropski centar za kontrolu bolesti, pa tako i mi, su privremenog karaktera. Oni vrijede u zavisnosti od novih informacija i iskustava i od toga kakva je epidemiološka situacija. Trenutna epidemiološka situacija u Crnoj Gori je takva da je obavezno da svako lice starije od sedam godina, ne samo u zatvorenom prostoru, nego i na otvorenom, nosi masku. Osnovno pravilo koje je izdao Evropski centar za kontrolu i prevenciju bolesti jeste da sve mjere koje propisujemo bilo gdje, pa tako i u školama moraju da budu konzistentne i u skladu sa mjerama koje je država propisala.

Ono što mi sada primjećujemo jeste da češće škole budu zatvarane zbog toga što su inficirani nastavnici. Nećemo zatvoriti školu ako se inficira 10, 15 učenika. Ali ako se inficira pet ili deset nastavnika, neće imati ko da drži nastavu i škola će onda morati biti zatvorena i morali bi da pređu na online nastavu. Zato je vrlo važno da, pored djece, moramo da štitimo nastavnike. A među njima imamo značajan broj osoba koje imaju neka stanja koja ih dovode u povećan rizik da može da dođe do neke akutne komplikacije i pogoršanja njihovog stanja. Bez nastavnika nema odlaska u školu.

Imamo vrlo delikatnu situaciju, a to je upravo ta koju ste naveli. Ako imamo dijete koje ide u predškolsku ustanovu gdje nije obavezno nošenje maske te porodice su u povećanom riziku od infekcije. Kontrolisati infekciju u predškolskom uzrastu nije lako kao u školi, upravo zbog toga što ta djeca dosta teško održavaju fizičku distancu i nisu u obavezi da nose maske. Preporuka Instituta za javno zdravlje jeste da uprave vrtića obave razgovore sa svakim roditeljem, ukažu im na rizike, a onda će roditelji sami da procjene da li im se „isplati“ da šalje djecu u vrtić ili ne. Ukoliko u domaćinstvu imaju osobu koja ima hroničnu bolest, topla preporuka je da, u fazi u kojoj se trenutno nalazimo, a to je široka lokalna transmisija, to izbjegnu. Ako uspijemo da svi zajedno suzbijemo epidemiju i svedemo je na podnošljive mjere, onda je moguće da se ta djeca ponovo vrate u vrtiće.

Svjetska zdravstvena organizacija vrlo jasno kaže da sva djeca starija od pet do 11 godina mogu da nose maske ukoliko to zahtjeva trenutna epidemiološka situacija, i ukoliko djeca mogu da tolerišu maske. Vrlo često dobijamo upite od roditelja da li će to djecu dovesti u opasnost. U principu za najveći broj djece, to ne predstavlja nikakvu opasnost, pogotovo što je za djecu preporučeno da oni nose platnene maske u koje će biti šivene u skladu sa veličinom njihove glavice. Vrlo je važna stvar da maska dobro naliježe na naše lice. Ukoliko djeca koriste maske za odrasle, to neće biti odgovarajuće i stvoriće se lažan osjećaj sigurnosti. Vrlo važna stvar koju je i Američka pedijatrijska akademija istakla je da najveći broj djece može bezbjedno da nosi masku u uzrastu od dvije godine pa naviše. Pitanje je samo da li mi možemo naučiti dijete uzrasta od dvije do pet godina da može bezbjedno da nosi masku, da umije da je skine. Mi imamo jako dobre primjere djece iz Kine, Južne Koreje, Tajvana koje to rade bez ikakvih problema. Naravno, treba da provedu izvjesno vrijeme prije polaska u školu, zajedno sa roditeljima da to uvježbaju. Ukoliko mogu, onda se to preporučuje. Ukoliko dijete ne može da toleriše masku imamo moguću alternativnu, da nosi vizir, iako moramo da naglasimo da vizir nije puna zamjena za masku . Imaćemo djecu sa posebnim potrebama koja neće tolerisati ni jedno ni drugo, i za svaki slučaj ponaosob će odlučivati ljekari, u dogovoru sa roditeljima i upravom škole.

Ja ne dozvoljavam da sa mnom razgovara bilo ko ko ne nosi masku. Zašto insistiram na tome da onaj sa kim razgovaram nosi masku? Ako taj sa kime razgovaram nosi masku ja mogu čak da budem bezbjedan i da skinem masku. Ja sada mogu da se junačim u razgovoru sa vama. Zašto? Zato što Vaša maska štiti mene. Jer dok Vi razgovarate i pomalo pljuckate Vaša maska onemogućava da velike kapi dođu kod mene. Ponavljam, ja mogu sada da se junačim na vaš račun. Ali nisam čojstven, jer ne štitim Vas. Krajnje je korektno dok razgovaram sa Vama da i ja štitim Vas. Princip čojstva je da, ako Vi štitite mene od Vas, i ja zaštitim Vas od mene. Kad oboje nosimo masku više od 90 odsto smo snizili rizik od moguće transmisije. Moja maska štiti Vas, Vaša maska štiti mene.

Epidemiološka situacija u nekoj državi, provinciji, opštini je najvažniji kriterijum koji diktira u kojoj formi će škola da radi. Ukoliko je epidemiološka situacija nepovoljna i rizik za prenošenje infekcije jako veliki, generalni stav u svijetu je da tada škole ne treba da se otvore za fizički dolazak učenika. Tada imamo plan B, a to znači online nastava. Naravno i naša država ima određene razlike u opštinama. Tako ćemo i mi zajedno sa Ministarstvom prosvjete procjenjivati, pa će se dešavati da u pojedinim opštinama preporuka bude da se, zbog nepovoljne epidemiološke situacije, sprovodi online nastava. Biće neke opštine u kojima nema ili ima vrlo malo slučajeva i tamo će škole bez problema moći da rade.

S obzirom na to da smo znali šta će se sve dešavati u tom periodu mi smo preporučili Ministarastvu prosvjete da za najmanje dvije sedmice odloži početak nastave. Kad smo im preporučili i izložili kako škole treba da budu pripremljene da bi bile bezbjedne za učenike i za nastavno osoblje oni su sami sugerisali da ne bi bilo loše da to bude odloženo za mjesec dana. Mi smo tu odluku podržali i danas je smatramo krajnje mudrom. Zbog čega smo to predložili? Pod broj jedan imali smo zakazane izbore. Znamo da uvijek izbori, bez obzira što su bili planirani tako da, ukoliko se svi pridržavamo mjera, rizik bude sveden na minimum, prate predizborne kampanje, određeni događaji uoči i nakon izbora. Na osnovu svega toga mi smo prognozirali da nakon izbora u periodu do 14 dana, što je neki period inkubacije, možemo očekivati pogoršanje epidemiološke situacije.  Kad se pogorša epidemiološka situacija vrlo je nezgodno pustiti djecu u školu, pogotovo što mi nismo znali do koje mjere će to da ide. Automatski bi se sa tim desilo, kao što je bilo u nekim državama u našem bliskom okruženju, a i dalje, da su đaci ušli u školu, a onda su, zbog pojave značajnog broja inficiranih učenika, vrlo brzo škole zatvorene. Često otvaranje i zatvaranje je vrlo nezgodno za nastavno osoblje, učenike, roditelje koji onda počinju da osjećaju nesigurnost, strah, jer imaju utisak da zdravstvene i prosvjetne vlasti ne kontrolišu situaciju. Mnogi roditelji postaju frustrirani. Druga vrlo važna stvar je to što je septembar mjesec u kojem je dosta crijevnih infekcija. Pošto COVID kod djece može da se manifestuje samo sa simptomima od strane digestivnog trakta, sa pojavom proliva, povraćanja, mi ne bismo  mogli to razlikovati od COVID-a ukoliko ne sprovodimo testiranje. Pošto takvih infekcija može da bude jako puno, mi bismo imali žestoki pritisak na zdravstveni sistem i na testiranje, i onda bi mnogi roditelji morali da drže djecu kod kuće, ne bi smjeli da idu u vrtiće i škole dok ne bi dobili laboratorijski nalaz da li se radi o COVID-u ili ne, prema tome ponovo bismo ih doveli do frustracije. Roditelji takve djece bi morali da odu na bolovanje, odnosno da budu u samoizolaciji, tako bismo opet imali ekonomski problem. Treće je da mi u našoj državi imamo značajan broj opština u kojima je tokom septembra veoma toplo, a pošto na je snazi naredba da se nose maske, a znamo da nije lako nositi maske uz preporuku da se sprovodi prirodna ventilacijaotvaranjem prozora. Prema tome i učenici  i nastavnici bi se osjećali loše sa maskama . I sljedeća vrlo važna stvar je, i to potpuno priznajem kao što priznaje i cijeli svijet, – niko ne zna šta će se sve dešavati jednom kada se  otvore škole. To je potencijalna bomba i mi ćemo tek na kraju ovog polugođa, nakon analiza, znati da li se ovaj COVID-19 ponaša isto kao što se ponaša grip. Mi ćemo iskoristiti septembar i da učimo iz iskustava drugih država. I sljedeća važna stvar je da se dobrim pripremama pripremamo istovremeno i za potencijalnu epidemiju gripa koja obično u našim uslovima kreće u novembru. Mi ćemo da iskoristimo oktobar i novembar da dobrouigramo naše škole i da pokušamo sa nošenjem maski ne samo da spriječimo masovno obolijevanje od COVID-a nego jednim udarcem da pokušamo da spriječimo i epidemiju gripa, jer ukoliko se te dvije epidemije sudare to može da dovede do loših posljedica po naš organizam. Prema tome to su sve razlozi zbog kojih smatramo da je vrlo mudro što je početak škole odložen.

Kod nas 14-to dnevna kumulativna incidenca trenutno iznosi oko 300 inficiranih na 100.000 stanovnika. U pojedinim opštinama prelazi i hiljadu na stotinu hiljada stanovnika. Dakle po tim kriterijumima, škole ne bi mogle da počnu sa normalnim radom nego bi se odmah moralo preći na online sistem. Mi pratimo situaciju i pažljivo ćemo u skladu sa epidemiološkom situacijom i u dogovoru sa Ministarstvom prosvjete sugerisati ponašanje škola i eventualne modalitete.

Da bi škole bile bezbjedne svi moramo da budemo veoma odgovorni i solidarni. Prosvjetne vlasti, a to znači uprave škola, nastavnici, moraju da se ponašaju na odgovarajući način, da učine sve da školu učine bezbjednim. Isto to moraju da rade učenici. Vrlo je značajna uloga roditelja i veoma je važno da oni dobiju adekvatne materijale o tome kako da pripreme djecu najmanje sedmicu prije početka školske godine, da bi oni mogli da uvježbaju, pogotovo sa malom djecom kako se stavljaju maske na pravilan način, kako se drže, odlažu, kako se mijenjaju, kako mogu da prijave nastavnicima da li imaju nekih problema. Ovdje svi imamo svoju ulogu. Ukoliko bilo ko od nas ne bude ispunjavao ovu ulogu, naše škole neće biti bezbjedne. Želim da naglasim da epidemiološka situacija i zarazne bolesti mogu da se kontrolišu samo ukoliko 95 posto populacije slijedi propisane protivepidemijske mjere. Nama nije dovoljno 50 odsto pristalica plus jedan kao što je to npr. u politici, da bi se situacija mogla kontrolisati.

Vrlo je važno da vodimo računa da ukoliko naše dijete nije zdravo, osjeća neke tegobe, da ga toga dana ne pošaljemo u vrtić, u školu, da student ne odlazi na fakultet. Prema tome, obaveza svakog roditelja je da ujutru prije polaska u školu izmjeri temperaturu djeteta, da provjeri kakvo je njegovo zdravstveno stanje. Ukoliko je bilo šta sumnjivo dijete ne treba da ide u školu. Dopunski će takve stvari na odgovarjući način provjeravati učiteljica, odnosno nastavnici a mi smo predvidjeli i preporučili školama da, ukoliko dijete osjeti neke od tegoba koje podsjećaju na COVID, postoji odgovarajući prostor u školi gdje će se to dijete izolovati, do dolaska roditelja ili eventualno zdravstvene službe u nekom težem slučaju. Tako da su razrađene sve moćnosti kako treba da se ponašaju u svakom slučaju.

Preporučeno je prosvjetnim vlastima da nastavnici, pogotovo tih prvih dana, poklone dobar dio vremena razgovoru sa djecom, da provjere da li imaju nekih problema u održavnju fizičke distance, u tolerisanju maski, da odgovore na pitanja djece i u tom slučaju mi ćemo polako uhodati taj sistem da bi sve bilo bezbjedno. Niko ne očekuje da će sve biti idealno, biće pitanja, ali se te stvari rješavaju u hodu kao što se to radi i u drugim državama.

Kad se razmišljalo o ovim preporukama što se tiče maski, pogotovo za malu djecu, morali smo da razmišljamo o mnogim stvarima. Jedna od stvari jeste da, iako naučimo djecu da nose masku, da ne pretjeramo sa dužinom nošenja maske – zbog toga su časovi skraćeni. Kad se sve izračuna ispada da djeca maksimalno nose masku nekih dva sata i 20 minuta ukoliko je ne bi mijenjali. Preporuka je i da djeca sa sobom imaju jednu ili dvije rezervne maske. Roditelji će morati dodatno da se angažuju, da pokušaju da nauče djecu zdravom načinu života – a to je da doručkuju prije odlaska u školu. Ukoliko imamo djecu koja imaju medicinske razloge, ili ne mogu da jedu rano ujutru, sugerisali smo prosvjetnim vlastima da za takvu djecu tokom školskog odmora obezbijede posebnu prostoriju gdje bi mogli da skinu masku i da bezbjedno jedu. Preporuka je i da učiteljica, odnosno nastavnici sve vrijeme budu sa djecom, i u školskim dvorištima, jer ne bismo voljeli da se ona tokom odmora miješaju sa djecom iz drugih razreda. Ukoliko se ovako budemo ponašali naše škole će biti prilično otporne i bezbjedne. U školama se najvjerovatnije neće desiti transmisija, a mi kao roditelji moramo da se potrudimo da nam se ne desi da nam se djeca inficiraju kad izađu iz škole. To znači da se poslije škole, djeca bez maski ne druže i ne igraju sa drugom djecom.

U jednom trenutku smo pomislili da je virus prošao. Ne, nije i sa ovim ćemo se sudarati najmanje još godinu dana. Mi ne očekujemo da ćemo imati vakcinu za širu upotrebu prije početka naredne školske godine. Prema tome, moraćemo najmanje još godinu da se „družimo“ sa ovim virusom, i da naučimo da živimo sa njim, i da pokušamo da sa minimalnim posledicama izađemo iz svega ovoga.

Sve će ovo proći, neće izumrijeti populacija Crne Gore, ali nema nikakvog razloga da izgubimo bilo koju glavu ako zato imamo mogućnost. A to možemo ako funkcionišemo svi zajedno, ukoliko pokažemo odgovornost i solidarnost.

Razmišljajući o svemu ovome, mi smo ovo testirali prije nego što smo predočili preporuke, i pažljivo posmatrali šta se dešava u drugim državama. Zato kažem da je nama bio veoma dragocjen septembar. Vi imate vrlo često preporuke da dijete ujutro kad krene od škole ne nosi masku dok je, recimo, sa roditeljima u vozilu. Napusti vozilo i čim se susretne sa drugim učenicima, treba da stavi masku. Treba da je nosi u školskom dvorištu, u hodniku škole, dok ne uđe u svoju učionicu, a onda treba da je skine. Kad ga učitelj ili nastavnik prozove, on pošto tada priča i povećana je mogućnost za izbacivanje kapljica, treba ponovo da stavi masku. Kad završi to, treba opet da skine masku. Kad treba da ode zbog fizioloških potreba u toalet, on opet treba da stavi masku, kad se vrati, opet treba da je skine. Ove maske su predviđene za jednokratnu upotrebu. One nisu predviđene za stalno skidanje i stavljanje, kao platnene maske, jer se povećava rizik da ćete prljavim rukama napraviti lošiju stvar po zdravlje nego da nemate masku. Imaćete osjećaj lažne sigurnosti.

Prema tome, ova maska je previđena jednom kad se stavi, da ona stoji na licu do trenutka kad postane vlažna ili dok ne dođemo kući, u neki bezbjedan prostor, gdje nisam ugrožen, tada ću je skinuti i odložiti.

Prema tome, mi smatramo da toliko manipulacija povećava rizik. S druge strane, vrijeme koje je predviđeno da dijete nosi masku, sa mogućnošću da je zamijeni, je relativno kratko, tako da to kod najvećeg broja djece, neće izazvati nikakve probleme.

Često nam roditelji kažu da su tri maske za dijete svakog dana veliki udar na porodični budžet. Razmišljajući o svemu tome, mi smo upravo ponudili tu alternativu, da roditelji mogu da za djecu sašiju platnene maske. Onaj ko može sebi da priušti, može da uzme medicinske maske, nije neka velika razlika što se tiče same zaštite. Najvažnije je da svi nose maske.

Vidjeli smo da u prodavnicama da kvalitetne platnene maske koštaju oko dva eura. Mogu da se nađu i za euro, a mogu i sami roditelji i da ih naruče da se sašiju.

Ako imam jedno dijete, meni u principu treba pet maski za nekih dva do tri mjeseca. Šta to znači? Tri nosim u školi, dvije imam za rezervu. Čim se vratim, ako sam sve tri iskoristio, one idu na pranje i peglanje, i one mogu da izdrže dva do tri mjeseca, najmanje.

Ima roditelja kojima je deset eura mjesečno značajan finansijski udar na budžet, pogotovo ako imaju više djece. Tu se javljaju tri mogućnosti. Jedna je da svaka škola zna kakva je finansijska situacija svakog djeteta. Za onu djecu koja su u stanju socijalne potrebe, Ministarstvo prosvjete može da im obezbijedi maske. Imamo i veliki broj nevladinih organizacija. Siguran sam da smo svi spremni da pomognemo onima koji ne mogu da obezbijede maske za djecu. I predstavnici Ministarstva finansija su izrazili mogućnost i želju da se jednom takvom broju djece pomogne.

Sve to samo treba da se uradi na vrijeme da se ne desi da te probleme rješavamo kad škola počne. To znači da što je moguće prije, treba da se jave svi koji imaju probleme i da te stvari zajedno sa prosvjetnim resorom i nevladinim organizacijama, društveno odgovornim kompanijama, riješimo bez ikakvih problema.

Znate za onu našu čuvenu od princeze Ksenije „Ko istraje, toga je i megdan“. Nalazimo se u takvoj situaciji da ćemo morati da se sa ovim virusom družimo prilično dugo. Prema tome, cijelu ovu školsku godinu, mi ćemo morati da živimo i da se prilagodimo virusu, da bismo izašli iz ove priče sa što manje posljedica. To nije lako. Kao što znate, u prvih deset sedmica, od polovine marta do kraja maja umrlo je devet osoba za deset nedjelja. Od polovine juna do kraja avgusta, što je takođe deset sedmica, nama je umrlo deset puta više osoba, 90 osoba.

Prve dvije sedmice septembra, nastavljamo sa tim trendom. Treće sedmice septembra, već prelazimo cifru od devet umrlih za pola nedjelje . Ne smijemo da dozvolimo da dođemo u situaciju da dnevno umire devet osoba. Moramo da nađemo snage da istrajemo. Biće ovo naporno, ovo je maraton kako je neko rekao.

Leave a Reply