Ne dozvolimo da stereotipi definišu naš odnos sa tinejdžerom

Period adolescencije donosi mnogo promjena u život cijele porodice, izazovan je, ali ne mora biti težak. Na putu odrastanja djeteta ipak je, prema mišljenju psihologa, moguće ostvariti i zadržati dobru komunikaciju i odnos pun povjerenja. Za to je neophodna uzajamna želja, spremnost i poštovanje, ali i pravi pristup problemima.     

Zašto se roditelji i njihovi tinejdžeri uglavnom slabo razumiju i šta majke i očevi treba da znaju pokušavajući da izgrade kvalitetan odnos sa djetetom, u Roditeljskom kutku govorila je psihološkinja i porodična psihoterapeutkinja Milica Belada.

Da su tinejdžeri teški i svojeglavi dio je stereotipa, ali takvi opisi imaju i biološku osnovu.

Belada kaže da ako okarakterišemo nekog kao tešku osobu ili pristupamo nečemu kao da će biti teško, naravno da će tako i biti. Dodatna težina kada je riječ o adolescentima je što su to članovi naših porodica.

Prema njenim riječima, adolescencija ne mora biti težak period. Razvojno i biološki je izazovan, jer je prepoznat kao dio odrastanja u kojem je povećan rizik i za razvojne i za psiho-socijalne poteškoće. Puno promjena se dešava i roditelji budu zatečeni.

“Moj utisak je kao da se čeka ta adolescencija i očekuje se drugačije ponašanje, a pri tom malo razmišljamo o tome da li se roditelji adolescenata spremaju za svoju ulogu. Stvarno je moguće proći kroz period adolescencije na lijep način”, naglašava Belada.

Roditelji smatraju da adolescenti nijesu dovoljno zreli. S druge strane, adolescenti misle da njihove odluke i ponašanje zaslužuju uvažavanje. Te različite perspektive su, objašnjava ona, početna tačka mimoilaženja.

“Roditelj najčešće nastavlja da gleda dijete iz prethodnog razvojnog perioda, a adolescent sebe vidi kao nekog ko ulazi u svijet odraslih. Dok se ne izbalansiraju očekivanja, odgovornost i povjerenje često dolazi do nerazumijevanja. Najčešće opis tinejdžera, iako nije to uvijek izrečeno, nosi sa sobom više negativnih osobina – neodgovoran, ne možete se osloniti na njega, misli da zna sve, a ustvari ne zna ništa.  Često se zaboravljaju snage adolescent, a na to baš treba obratiti pažnju”, ističe Belada.

Srednjoškolke Milica Radinović i Valerija Cavnić ističu da im jako smetaju generalizovanja da su svi tinejdžeri isti.

“Smeta mi stereotip da samim tim što sam tinejdžerka moram biti nezrela. I mi tinejdžeri imamo svoje mišljenje, koje treba da bude uvaženo“, kaže Valerija.

Milica ističe da nije prihvatljivo da se roditelji odnose prema tinejdžerima kao da su djeca, a istovremeno od njih očekuju zrele odluke.  Roditeljima bi savjetovale da u priču sa tinejdžerima kreću smireno, da nemaju već unaprijed negativan stav.

Valerija smatra da fali razumijevanje sa obje strane.

„Meni kao nekom ko je tinejdžer izgleda da me majka razumije  manje nego što bi trebalo, a možda se njoj čini da ja nju ne razumijem. Zato treba pričati svakog dana, da se sve izgladi i da roditelji pokušaju da uđu u naše uloge“, smatra Valerija.

Prema mišljenju Belade, u prevazilaženju jaza u komunikaciji roditeljima može pomoći i da se izmaknu iz svoje uloge i pokušaju da se smjeste u perspektivu djeteta.

“Roditelji često kažu da kada su oni bili adolescenti to tako nije bilo, niko ih ništa nije pitao i morali su da slušaju. Pitaju se zašto ih sada ne slušaju njihova djeca. To je potpuno drugo vrijeme i drugi sistem vrijednosti. Dolazimo u situaciju da se porede stvari koje se uopšte ne mogu porediti, a tinejdžeri burno reaguju upravo na to. Potpuno su to drugačije perspektive, i jedni i drugi se osjećaju ugroženo u svojim ulogama i dok god se one malo ne približe, odnosno dok obje strane ne odustanu od rigidnih stavova, neće doći do razumijevanja”, kaže Belada.

Na osnovu iskustva smatra da nikada nije kasno da se unaprijede odnosi u porodici. Period adolescencije je, ističe ona, teži i izazovniji za rad, a više je dimenzija u kojima treba uspostaviti nove odnose – zavisnost i nezavisnost, povjerenje i nepovjerenje, odgovornost i neodgovornost…

“To je turbulentan period, pa se samim tim teže postižu promjene, ali su moguće. Pokazalo se da upravo krizne situacije uslovljene biološkim ili tranzicionim  promjenama ili nečim što se desi u životu porodice budu okidač za promjene u pozitivnom smjeru”, kaže Belada.  

Najčešća zamka u komunikaciji, kako navodi, dešava se kada roditelji smireno priđu, postavljaju pitanja i steknu povjerenje adolescenta. U momentu kada se ono što su čuli ne uklapa u njihovu sliku onda krenu u otvoreno kritikovanje djece, minimiziranje njihovih potreba, želja i emocija.

“Zbog takvih situacija dolazi do situacija da adolescenti ne žele ništa da pričaju roditeljima. Plaše se njihove reakcije i vremenom nastaje udaljavanje”, rekla je Belada.

Roditelji se često oslanjaju na stereotipe da su tinejdžeri neodgovorni i “u svom svijetu”. Ipak, moguće je ostvariti komunikaciju baziranu na povjerenju i razumijevanju. Belada smatra da je ključno naći granicu između autoriteta i dobre relacije, povjerenja i nepovjerenja, bliskosti i distance, kao i zavisnosti i nezavisnosti.

“Sve to se radi kroz iskustvo i koliko brzo i uspješno će uspjeti da to postignu zavisi od obje strane. Kao i u svakom odnosu u kojem je narušeno povjerenje morate ga graditi malo po malo. Neko vrijeme treba pustiti, jer vrlo često insistiranje dovodi do još većeg zatvaranja”, savjetuje Belada.

U izostanku komunikacije, roditelji odmah pomišljaju da se nešto strašno dešava, da je dijete u opasnosti jer ne priča, razvijaju razne scenarije u glavi. Najčešće se ništa ne dešava, samo je narušeno povjerenje i potrebno je pustiti neko vrijeme, odnosno poštovati želju adolescenta da bude sam u nekoj sigurnoj sredini.

Tokom prve sljedeće prilike kada adolescent ukaže povjerenje ne treba reagovati kao do tada,  kada je narušeno, nego pokazati da se sada misli drugačije. Tinejdžerima je, navodi Belada, jako važno da znaju da u roditelje mogu da imaju povjerenja i da će prepoznati njihove emocionalne potrebe.

“Oni žele strukturu sa pravilima, ali da su ta pravila u skladu sa njihovim uzrastom, da u okviru postavljenih granica ipak budu slobodni”, rekla je ona.

Stoga granice u ponašanju treba dogovarati, a najvažnije su one prema okruženju. Inicijator postavljanja granica treba da bude roditelj i one moraju biti fleksibilne i sklone promjenama.

Stilovi roditeljstva su različiti i zavisno od toga koji se primjenjuje u porodici dešava se da roditelji ne primijete ozbiljne probleme adolescenta.

“Topla porodična atmosfera i uključenost porodice, kao i slobodno emocionalno dijeljenje je nešto što prilično štiti adolescenta od negativnih spoljašnjih faktora. Apsolutno vjerujem u taj odnos i sigurna sam da će roditelji osjetiti da se nešto dešava”, smatra Belada.

Procedure i Izazovi Samohranog…

SOS linija baner

Leave a Reply