Život s autizmom porodice Kraljević: Da bi se dosegle visine potrebno je iskusiti dubine

Da roditeljstvo donosi izazove kakve nam se nerijetko čini da teško ili nikada ne bi mogli da prevaziđemo, ali uz neku posebnu roditeljsku snagu i upornost uspijemo, dokazuju Olivera i Stanislav Kraljević iz Petrovca koji odgajaju dvoje djece kojima je dijagnostifikovan autizam i prošli su trnoviti put da bi im omogućili da funkcionišu sa što manje prepreka.

“Da bi se dosegle visine, potrebno je, prije svega, iskusiti dubine. A osjetila sam ih dobro…”, počinje priču Olivera za budvanski časopis i portal Krug mladih.

Ona je majka djevojčice Minje, od nepunih dvanaest godina i četrnaestogodišnjeg Vanje.

Poslije prve neuspješne trudnoće, koju kako Olivera kaže ljekari nijesu ispitivali, uz veliku strepnju, tekla je njena druga trudnoća iz koje se 2006. godine rodio Vanja.

“Kada se dijete rodi, „rode“ se i dva roditelja i jedna porodica. Nakon porođaja, čitav život se promijeni i sasvim nove stvari postanu prioritet. Ništa više ne bude isto. Od prvog susreta sa Vanjom u ovom svijetu, više ništa neće biti crno ili bijelo”, navodi Olivera.

Njegov rani motorni razvoj je tekao uredno, razumijevanje govora je bilo razvijeno, kontakt očima, reakcija na pozivanje po imenu i usvojen pokazni gest. Sa trinaest mjeseci Vanja je primio vakcinu i Olivera tvrdi da je poslije nekoliko dana počeo da se mijenja. Ona objašnjava da nije protivnik vakcina ali da ovo pominje jer želi da ukaže na to da dijete treba da bude potpuno zdravo i da uradi sve laboratorijske nalaze prije nego je primi.

“U to vrijeme nijesmo znali o vakcinama kao što sada znamo, dijete je moralo da se vakciniše i to je sve. Umjesto da idemo naprijed, mi smo krenuli nazad! Ponašanje se mijenja, ishrana postaje selektivna i Vanja polako ulazi u svoju čauru gdje se osjeća mirno i spokojno. Postaje izuzetno mirno dijete i interesovanja su mu bila sve slabija”, primječa se njegova majka.

I dok su se sve te promjene s njim dešavale, Olivera je ponovo ostala trudna. Dvije godine nakon rođenja Vanje, na svijet je stigla Minja. Olivera je sa njom provodila većinu vremena, a Vanja je postajao sve mirniji i njegov kontakt očima sa ljudima u okolini se gubio.

Olivera kaže da kada je Minja malo ojačala, ona se posvetila dodatno Vanji, jer je primijetila da njegov razvoj sve više zaostaje i da ima problem. U to vrijeme nije radila i čitavi dan je provodila sa svoje dvoje djece. Vanji su počela da se javljaju stereotipna ponašanja za autuzam i burno reaguje na jake zvukove i galamu. Nije više primjećivao osobe koje mu prilaze i nekoliko puta bi Vanja i Stanislav morali da ga pozovu da bi se okrenuo i pogledao je. Pažnja mu je postajala sve slabija. Uz sve to, Olivera primjećuje novi probem, ali kod Minje, ona ne guče i ne brblja. Sa devet mjeseci stoji na nogama, ali ne želi da hoda. I danas, kaže da voli da puzi i da bude na koljenima. Prohodala je tek sa 22 mjeseca. Motorički razvoj je tekao uredno, ali nijedna riječ nije izlazila iz njenih usta.

Zbog teške finansijske situacije, odložili su ispitivanja na godinu. Problemi su postajali sve veći. Stanislav je radio u Službi zaštite i spašavanja, ali nakon dogovora sa Oliverom daje otkaz, da bi zajedno prošli „dalek, trnovit put“.

“Ne bih danas da pišem o tom putu, ne želim opet da posjećujem sve kliničke centre, institute, resursne centre, laboratorije. Naš život je tada postao šahovska tabla, kretali smo se po njoj i vukli poteze onako kako smo dobijali uputstva. Oboje su dobili dijagnoze. U svakom izvještaju je pisalo da su djeci neophodni svakodnevni logopedsko-defektološki tretmani i posjete psihologu”, navodi Olivera.

U Crnoj Gori su tretmane imali jednom sedmično, u vrtiću u Budvi, a zatim u „Resursnom centru Kotor“ i Domu zdravlja u Podgorici. Koliko su bili u mogućnosti, plaćali su privatno logopeda u Baru. Sve je to, tvrdi Olivera, bilo nedovoljno. Skakutali su od jednog logopeda do drugog, od defektologa do psihologa. Bilo je pogrešnih poteza, ali i onih pravih, koji su im pomogli da koračaju naprijed.

Od svoje treće godine Minja i Vanja su rado išli u vrtić. Imali su svoja interesovanja i igre i vršnjaci su ih prihvatili. Bili su uključivani u sve aktivnosti i priredbe sa svojim drugarima i Olivera se sjeća tog perioda njihovog djetinjstva kao lijepog.

Početak školavanja je bio odložen za oboje. Tada nijesu postojali asistenti u nastavi ali je Olivera u dogovoru sa direktorom škole „Mirko Srzentić“ u Petrovcu, krenula u školu sa sinom.

Tada su upoznali učiteljicu Ivanu Kurtović, koja je kako tvrdi Olivera, zaslužna za sve Vanjine dosadašnje uspjehe. Ona je bila njegova zvijezda vodilja i ta koja je od škole napravila raj. Vanja je sa nestrpljenjem očekivao svaki školski čas.

“Na početku prvog razreda bilo je dosta krišom obrisanih suza i skrivenih jecaja. Upoređuješ svakodnevno svoje dijete s ostalima i pitaš se: Zašto baš mi? Zašto se autizam ušunjao baš kod nas, nenajavljen i nepoznat. Koliko je snage i upornosti trebalo da se čovjek suoči sa različitostima? Koliko je snage trebalo za sve?!”, kaže Olivera.

Vanja nije držao olovku, pažnja mu je trajala nekoliko sekundi, i nije bio zainteresovan za rad. Uz veliku podršku učiteljice i drugara krenuo je sitnim, ali sigurnim koracima naprijed. Učiteljica je svakodnevno objašnjavala djeci da je Vanja zdrav dječak, da ima osjećanja kao i oni, da se raduje i ljuti – ali, na svoj način. Svake sedmice su se drugari mijenjali za mjesto u klupi u kojoj je sjedio Vanja, jer su svi željeli da ga bolje upoznaju.

“Inkluzija nije teorija, ni definicija. Inkluzija je kad uhvatiš svog druga koji ima smetnje u razvoju za ruku i povedeš ga na školski odmor, u fiskulturnu salu, staneš sa njim u red i pomogneš mu da obuče jaknu. Ona se događa u Petrovcu i naša škola treba da bude primjer svim drugim školama. To je zajednica velikog srca. Svake godine se obilježava Dan osoba s autizmom”. dodaje Olivera.

Vanji je zatim dijagnostikovana epilepsija. Sa njom je živio pune četiri godine, a da roditelji nijesu znali. Dobija terapiju i uspješno nastavlja svakodnevni život. Izrastao je u velikog dječaka, djetinjastog osmijeha, koji i dalje voli ljuljaške i tobogane.

Porodica je finansijski postala stabilniji. Nakon dvije godine, Olivera je počela da prima platu kao asistent u nastavi, a ostvarili su i pravo na tuđu njegu i pomoć. Akcije humanitarnog karaktera su im dosta pomogle poput Dnevnice, inicijativa Tamare Goliš i Radojke Marković Za dvije Olje. Olivera se zahvaljuje i prijateljima u Londonu koji svake godine organizuju čajanku u jednoj advokatskoj firmi, Opštini Budva, ,Mediteran ekspresu, Željezničkom saobraćaju Crne Gore, Sportskom centru, Budvanskoj rivijeri i svim građanima Petrovca i Budve na velikoj podršci u njihovoj borbi.

Sa boljom finansijskom situacijom lakše im je bilo da nastave borbu. Olivera objašnjava da je njihova borba, u stvari, jedna velika avantura. Shvatila je da postoji veza između fizičke aktivnosti i mentalnog stanja. Kada su djeca fizički aktivna, budu bolja u učenju, održavanju pažnje i spavanju. Višak energije koju oni imaju mora da se oslobodi kroz igru, šetnju, plivanje i trčanje.

“Pojedine naučene pojmove i lekcije, koje su bile potpomognute igrom na otvorenom, bolje su percipirali. Prijaju im sva prevozna sredstva, igraonice, bioskop, posjete Udruženju Puževa kućica i od skoro otvorenom Dnevnom centru. I muzika, mnogo vole muziku!”, navodi Olivera.

Veliku pomoć godinama imaju i od Resursnog centra „1. jun“ u Podgorici i Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora u Srbiji.

Olivera kaže da je Minji i Vanji dozvolila da budu to što jesu. Njeguje njihovu snagu, različitost i unikatnost koja im pomaže da budu srećni.

Ona će i dalje biti njihova vječna sjena. Naučili su da se raduju sitnicama, više nemaju prognoze i planove, i žive dan po dan, sat po sat…

“Naša su srca uvijek kucala kao jedno i cijeli svijet je spektar tonova, svaki sa novim osmijehom”, poručuje na kraju ove priče Minjina i Vanjina majka.

Leave a Reply