Selenina porodica se oprostila od nje na maloj ceremoniji proslave njenog života

Ne postoji ništa teže od trenutka kada vam doktor saopšti da vaše dijete ima kancer ali nakon toga slijede godine težih stvari od neprijatnog i neželjenog razgovora sa doktorom, ocjenila je majka djevojčice Selene Mandić koja je prije nekoliko mjeseci preminula. Prema njenim riječima, za njih je uslijedilo najmanje 1095 dana suza, straha, nesigurnosti novog kontinenta i stranog mjesta zvanog Sinsinati, mnogo dana borbe, muke i očajanja.

Selena je preminula 14. marta u šestoj godini života nakon višegodišnje borbe sa kancerom.

“Prije tri godine sam napisala da ne vjerujem da je život dobar, ali da može biti jednoga dana. Selena me je naučila da su život i smrt jedno, da život nije ono što isplaniramo, već sve one stvari između planiranja. Sada znam da je život dobar jer sam imala privilegiju da budem Selenina majka i još uvijek imam čast da budem Nikina majka”, poručila je ona govoreći na maloj ceremoniji proslave njenog života održanoj i Sinsinatiju, gdje je porodica živjela posljednjih godina dok se Selena liječila.

Aida objašnjava da je Selena naučila da može imati prijatelje na drugom kraju planete, da je porodica bilo gdje na svijetu gdje postoje iskren osmijeh i suze sa novim prijateljima.

“I mogu nastaviti da budem ljuta na svijet. Moja sićušna djevojčica, koja je jedva hodala ovom zemljom, oslabljena teškim tretmanom i uvijek sa osmjehom na licu, Nika, tvoje sestra me je u protekle tri godine naučila kako izgleda stvarna istrajnost u onome što je ispravno…”, dodala je ona. “Hvala ti, moja predivna dušo, što si me naučila kako da budem bolja osoba. Voljeću te zauvijek.”

Selenin tetak, Vitfrid Van Kot je u svom obraćanju govorio o Seleni, njenoj sestri, ocu…

“Ne znam kako da slavimo Selenin život bez ljudi koji su bili u njemu. To ga je učinilo blistavim kakav je bio. Nika, vjerujem da Selena želi da znaš da si bila divna sestra. Bila si strpljiva, pažljiva. Uvijek si mislila na svoju sestru. Trebalo mi je mnogo godina da budem dobar brat kao što si ti bila sestra”, poručio je on Seleninoj sestri bliznakinji.

“A koliko je važna bakina ljubav? Fadijla je Selenu i Niku obasipala ljubavlju. Uvijek je bila tu da brzo spremi obrok, jedino što je Selena mogla da jede u periodu kada je prolazila kroz terapiju, što je uticalo na njenu paletu ukusa. To je bila velika stvar za Selenu, pa je bilo i velika stvar za sve nas, nije bilo moguće prevariti je. Ona je znala bakino kuvanje. Volim da mislim da je to zbog količine ljubavi koju je Fadijla unosila. Njen duh nije mnogo drugačiji od Seleninog. Njena ljubav i energija ispunjavaju prostor i to je predivno. Učinila si Selenin život blistavijim.

Brano, reći ću vam nešto o ovom čovjeku. Postoji li išta važnije za oca od ljubavi koju gaji prema svojim ćerkama? Brano to razumije i odlično po tome postupa. Znam da ovo može biti teško nekima od vas da povjerujete, ali kao muškarci, mi ponekad pravimo greške. Ali ljubav, ljubav može da pokrije mnoštvo grešaka. Ako sa ljubavlju postupaš ispravno, sve ostalo je manje važno. Moj otac je dobar čovjek i on je ispravno razumio ljubav, znam koliko je to za mene, kao odraslog, važno. Brano svoje djevojčice obasipa ljubavlju.

Drugi sjajan kvalitet Brana, i za mene mnogo ličniji, jeste njegova sposobnost za oproštaj. Nema boljih kvaliteta kod jednog oca od ljubavi i sposobnosti za oproštaj. Zahvalan sam što te imam za prijatelja. Selenin život je bio blistaviji zbog tebe.

Za sve naše prijatelje i porodicu koji su u Crnoj Gori. Možete biti geografski mala zemlja, ali ste pokazali ko ste kao nacija kada ste se ujedinili u pomoći Seleni. Imate predivne planine i obale, fantastične gradove, ali se ništa od toga ne može porediti sa veličinom vašeg srca i koliko ste se ujedinili da bi pružili podršku i ljubav Seleni i njenoj porodici. Mogu vam to potvrditi, Selenin život je bio blistaviji zbog svih vas.

Sada znam da je Selena na boljem mjestu, vidio sam to. Ali to ne mijenja tugu koju osjećamo danas i svakog drugog dana, zbog odsustva tog predivog bića. Uzdam se u nadu da ću jednoga dana biti u mogućnosti da je vidim ponovo, zagrlim je i smijem se sa njom. Znam i kako će ona postupiti. Ona će mi ovako reći, jer djeca se sjećaju najčudnijih stvari koje kažete, ona će mi reći: “Ujko Viti, sjećaš li se kada si rekao – ko vozi ovako? I – ko te je spasio? Tako iščekujem taj dan. Hvala ti”, završio je obraćanje Vitfrid.

Leave a Reply