Nagradom se podstiče dalji trud i zalaganje djeteta

Foto: Ilustracija

Nagrada može pozitivno uticati na samopouzdanje djeteta i na građenje slike o sebi, i njom se podstiču dalji trud i zalaganje djeteta u nekoj konkretnoj situaciji ili aktivnosti, smatra psihološkinja, porodična i shema psihoterapeutkinja, Marijana Ivančević.

Ona je u toku webinara za roditelje na temu Pohvale i nagrade podsjetila da su nagrade su, uz kaznu, najčešće korišteni mehanizam u vaspitanju. Nagrade mogu biti: verbalne (pohvale), neverbalne (dodir, osmijeh, zagrljaj i materijalne (pokloni, novac).

“Često čujemo da ako previše mazimo, pazimo, njegujemo, pokazujemo ljubav i slično, dijete će biti razmaženo. To i stoji i ne stoji. Uz ljubav je potrebno postavljati granice i imati neku dosljednost u vaspitanju, ali ljubavi nikad dosta”, kaže Ivančević.

Iskazivanje ljubavi, prema njenim riječima, se odvaja od pohvale jer ono ne treba da bude povezano sa određenim ponašanjem već treba da bude svakodnevno.

Kako je pojasnila, potreba za prihvatanjem i pohvalom spada u niz bazičnih potreba, a to znači da su one urođene, univerzalne i da se ne radi o željama već ih imaju sva djeca i različito se zadovoljavaju na različitim uzrastima.

“Svi te potrebe imamo, i u obavezi nas odraslih, roditelja, je da odgovorimo na te potrebe”, rekla je Ivančević i dodala da su pružanje ljubavi,  njege, prihvatanje i pohvala na račun bića djeteta nešto što je neophodno za njegov trenutni razvoj i što utiče na kasniji dugoročni razvoj njegove cjelokupne ličnosti.

Zašto nagrada?

Ivančević kaže da su česte dileme i pitanja roditelja, da li nagrađivati, na koji način…

Nagradom se, navodi ona, roditelji koriste kako bi napravili razliku između očekivanog i neprihvatljivog ponašanja djeteta.

“Kada nakon nekog ponašanja uslijedi posljedica, koja može biti u vidu nagrade, onda se posljedično očekuje da to ponašanje bude učestalije, da se učvrsti, da se dalje i dublje razvija. Obrnuto, ako nagrada izostane ili uslijedi eventualno kazna, neka vrsta zabrane i sl. onda je ideja da na taj način, djelujući, pokušavamo da neku vrstu ponašanja ili redukujemo ili u potpunosti eliminišemo”, pojašnjava psihološkinja.

Nagrada se ističe kao bolja u odnosu na kaznu zato što studije i istraživanja pokazuju da je efekat dugoročniji nego kada se primjenjuje kazna.

“Kazna je brzo, efektivno rješenje u datom momentu, ali bez daljih efekata”, kazala je ona. Za razliku od kazne, nagrada može da ima pozitivan efekat, može pozitivno uticati na samopouzdanje djeteta i na građenje slike o sebi.

Nagradom se, navodi Ivančević, podstiču dalji trud i zalaganje djeteta u nekoj konkretnoj situaciji, aktivnosti.

“Da sa tim nagradama budemo kao vjetar u leđa, da dijete prosto da svoj doprinos u tom procesu. Da mu kroz nagradu izrazimo da primjećujemo da ono to radi, da cijenimo što ono to radi i da ga inspirišemo i motivišemo da nastavi da ide u tom pravcu za koji mi kao roditelji procjenjujemo da je dobar”, kaže ona.

Što treba nagrađivati?

Ako u porodici postoje porodična pravila, gdje je uređeno što je čija obaveza ili šta su konkretno odgovornosti djeteta ili ne moraju postojati porodična pravila, ali generalno da se zna što se od djeteta očekuje,  dijete jasno zna koje su njegove obaveze, ako se taj dio nagrađuje onda se stiče utisak da ono radi nešto specijalno. A u stvari ako je to već dogovor i ako to stoji da je obaveza djeteta onda tu nagrada nema mnogo smisla.

Izuzetak je, kaže Ivančević, onaj početni period kada roditelji pokušavaju da dijete uvedu uopšte u tu priču obavljanja svojih obaveza.

“Kada nagrađujemo, pohvaljujemo, određeno ponašanje, onda kada je ono usvojeno nagrada više nema isti efekat, i onda bi bilo dobro nagradu upotrijebiti za usvajanje nekog drugog ponašanja”, savjetuje Ivančević.

Pohvala

Kada roditelj upućuje pohvalu djetetu, ona treba da bude realna, specifična i iskrena.

„Da bude realna jer ako pohvaljujemo dijete neobjektivnih pokazatelja, postignuća djeteta, ili uopšte kapaciteta, potencijala, sposobnosti djeteta, dijete to nekako dobro zna da osjeti ili ako ne osjeti možemo mu stvarati iskrivljenu sliku, ono će kroz to graditi iskrivljenu sliku o sebi i svojim sposobnostima“, pojašnjava psihološkinja Ivančević.

Prema njenim riječima, vrlo je važno da se pohvala odnosi na ono što je u skladu sa razvojnim karakteristikama djeteta i njegovim sposobnostima.

Ona kaže da uopštene rečenice kao na primjer Odličan si. Dobar si. Super si. ne daju prostora djetetu da razumije za šta su ga roditelji pohvalili, uopšteno je, roditelj nije iskomunicirao šta je dobro…

Pohvala, kaže Ivančević, treba da bude iskrena jer dijete i to jako dobro osjeća, da li to roditelj zaista misli i osjeća. Navodi da postoji više razloga za to.

„Jedan od njih je povjerenje, koje u tom smislu može da se učvrsti, ako mi zaista tu pohvalu upućujemo od srca i poznavajući svoje dijete, vidjevši situaciju na realan način. U protivnom dijete može da razmišlja na način: ‘Sad roditelj ima potrebu da mi govori nešto neiskreno, da mi stvara neku iluziju, da me hvali, a ja znam da to nešto nije baš tako kako roditelj kaže. Pohvaljuje me za nešto što ja procjenjujem da nije na tom nivou i kako onda da vjerujem roditelju?’“, pojašnjava ona.

Dijete može čak da pomisli Kakav sam ja to kad roditelj mora da mi kaže nešto neiskreno, kad me neistinito pohvali.

Zato psiholozi savjetuju da se pohvali ne samo postignut rezultat već i sam trud.

„Nije svako dijete u svemu dobro, nije u svemu odlično i onda ako se samo krajnji rezultat nagrađuje onda će ono biti motivisano da radi samo stvari u kojima se dobro snalazi, koje mu dobro idu i u kojima je uspješno“, kaže ona.

U situacijama u kojima treba da se trudi, u kojima je potrebna povremeno dati neku vrstu podsticaja, ako to izostane dijete neće biti motivisano da se trudi da bude istrajno u toj aktivnosti.

Da li hvaliti osobine i sposobnosti djeteta ili samo aktivnosti?

Kada se hvale osobine ili sposobnosti, prema riječima psihološkinje, pohvaljuje se nešto što je djetetu dato samo po sebi.

„Djetetu je prije svega važno da ima ljubav i podršku i da ono ima prirodno potrebu da ga potvrdimo kao biće i da ga pohvalimo baš takvo kakvo jeste. To može biti izraz ljubavi i vjere u djetetove sposobnosti, što pozitivno kasnije utiče na razvoj samopoštovanja djeteta”, kaže ona.

Pohvala aktivnosti, kaže Ivančević, podrazumijeva da roditelj ima nešto vrlo konkretno na šta može da utiče.

„Možda kombinacija to dvoje, ako hvalimo osobine i sposobnosti djeteta u paketu sa aktivnostima konkretnim, onda sve to skupa čini krila za potencijal djeteta“, smatra ona.

Psihološkinja kaže da je važno da roditelji primijete ono što je dobro urađeno. Prema njenim riječima, ono što je dobro to se uglavnom podrazumijeva.

„Da bi se bavili time što je problematično vrlo je korisno da primijetimo i ono što je dobro urađeno“, dodaje ona.

Kada prestane neprimjereno ponašanje Ivančević kaže da roditelji i to treba da primijete.

„Trudimo se svim instrumentima, komunikacija nam se svede na to da nešto regulišemo i dijete zaista prestane sa tim”, kaže ona i dodaje da djetetu treba poslati poruku Primjećujem te i kada radiš dobro.

Pohvala se, kaže ona, uglavnom primjenjuje kada dijete ovlada nekom vještinom.

„I previše i premalo pohvala može da ima negativan efekat, na različit način“, poručuje Ivančević.

Pohvala je, navodi ona, svojevrstan izraz ljubavi i dijete ako ne dobija pohvalu ono to može da tumači kao da nije vrijedno ljubavi.

“I ako to izostaje dobrim dijelom u djetinjstvu i kasnije kroz razvoj djeteta do odraslog bića, onda je u stalnoj poziciji da ne zavređuje pažnju ljubav ili je može samo dobiti ako ispuni određena očekivanja”, dodaje ona.

S druge strane, previše pohvala, kaže Ivančević, nema jasnu vaspitnu funkciju.

“Dijete živi u moru pohvala može to stvoriti problematičnih situacija, pozicija za njega”, kaže ona i navodi da dijete može da stvori iskrivljenu sliku o sebi jer ono neće imati realan odnos prema sopstvenim sposobnostima, a može i da ima strašan problem u susretu sa neuspjehom.

“Ta djeca mogu vrlo lako da odustaju. Zato što ako im se ukaže to da neće biti najbolji onda je to za njih neprihvatljivo, to je neka vrsta poraza…”, dodaje Ivančević.

Prema njenim riječima, kada su stalne pohvale redovno stanje može se desiti da se dijete nađe u situaciji, u vrtiću, u školi, gdje neće biti pohvaljeno, od drugih odraslih, i onda će se pitati Šta ovdje ne funkcioniše? Šta je sa mnom?’

Poruke tipa Najljepši si na svijetu! Najbolja si od svih! opet poruka sa kojoj, ako se dijete srodi, biće u problemu u momentu kada shvati da nije u svemu naj, naj, kaže Ivančević.

Drugačije je, smatra ona, kada roditlej kaže Najljepši si za mene/najbolji si za mene. To je, kaže psihološkinja. izraz podrške i ljubavi i dijete to drugačije može da primi.

Ivančević kaže da roditelji podsticanje ponašanja često rade kroz poređenje sa drugima, bratom sestrom, komšijom, drugovima, drugaricama… Kada je u pitanju to kako dijete razvija sliku o sebi, kroz to da je neko drugi u nečemu bolji, uspješniji, to baš ne ide u prilog razvoju samopouzdanja.

“Ako podsticanje ide kroz poređenje sa samim sobom na način, ‘sad je tvoj rezultata takav ali kroz trud i rad, možeš ostvariti. Ili ove godine si bolji u odnosu na ranije u tome i tome’ dijete osjeti samo sreću i zadovljstvo što je u nečemu uspjelo. To je jedan dobar put do razvoja unutrašnje motivacije”, kaže ona.

Psihološkinja Ivančević smatra da je unutrašnja motivacija važna i da je ništa ne može zamijeniti.

Postoje različite vrste nagrada:

  • Kratkoročne ili dugoročne, odlaganje zadovoljstva. Manje dijete da bi vezalo neku nagradu za ponašanje, to mora da bude neposredno, a kod starije djece se može ići na dugoročne nagrade.
  • Potvrda glavom, osmijeh, verbalne pohvale, zauzimanje za dijete u nekim konkretnim situacijama, zajedničko vrijeme – izlet, bioskop, …
  • Pokloni. Ako je bitno da nagrada motiviše i da se dijete obraduje onda ga pitati za želju. Tu treba biti oprezan, jer dijete može tražiti nešto što roditelji ne mogu ili ne žele da mu daju, nije u skladu sa procjenom roditelja da djetetu to treba i sl.
  • Novac. Kada je u pitanju novac kao nagrada da dijete može da stekne utisak da se drži do materjalnog, da je za porodicu važno materijalno u sistemu vrijednosti. Takođe djeca vrlo rano, kroz priču odraslih i njihov odnos prema novcu, razumiju da novac ima veze sa tim da li neko ima i moć. Kroz džeparac dijete može da se uči o vrijednosti novca, da ima ideju da se on zarađuje, stiče, kako se može trošiti… Ako se djetetu daje novac za nešto što se očekuje od njega i što ono može to da radi, onda nema ideju da treba da to radi, već će to raditi isključivo ako mu neko bude platio.
  • Privilegija. Na primjer produžiti djetetu za neki vremenski period da radi neku aktivnost koju voli. Ne miješati sa bazičnim potrebama djeteta.

Kako pohvalama ohrabriti, a ne opteretiti dijete?

Dešava se, kaže Ivančević, da djeca koja postižu određene uspjehe roditelj iz najbolje namjere može reći Odlično. Ti ćeš to još bolje.

Dijete tada usvaja visoke standarde i ono kasnije čim postigne određeni cilj nema momenat radosti i sreće zbog toga što je postiglo već postavlja nove i veće ciljeve.

„I stalno je na poziciji da nikada nije dovoljno dobro i da non stop postavlja sebi izazove. nije baš srećan sa tim. Vrlo često se desi da dijete čezne za pohvalom, i to najčešće od ljudi od kojih je neće dobiti“, kaže Ivančević.

Najveći dio obaveza i najveća očekivanja roditelja odnose se na školu, roditelji pitaju dijete da li je uradilo nešto, kako je uradilo…

Dijete se, smatra Ivančević, može zapitati šta je sa ostalim djelovima njegove ličnosti, da li je ono jednako učenik i ništa više, može se zapitati da li može da bude vrijedno bez tog školskog uspjeha.

„Važan nam je školski uspjeh i imamo određena očekivanja, u kojima ne želimo da popustimo. S druge strane, da to insistiranje na tome ne bude podloga da dijete izjendačava sebe sa tim, da živi po principu samo ako sam uspješan u školi, i sjutra u poslu, onda ću biti vrijedan pažnje i ljubavi“, kaže ova psihološkinja.

Teško je, kaže, napraviti balans, ali onda komunikacija treba da ima i još neke elemente – da pitamo dijete nešto mimo škole. Da nađemo prostora i vremena, da nam to nije jedina tema i da vidi da nas on zanima i pored škole.

Isto važi i za djecu koja imaju neku poseban talenat. Ukoliko je fokus samo na tome, dijete se može zapitati Da li sam ja samo to, samo moj talenat?

“Nije loša namjera roditelja, ali ne uzmu u obzir da dijete njie samo škola ili talenat, specifična vještina u kojoj je dijete dobro”, kaže Ivančević.

On dodaje da su greške neminovne, da ne postoje nepogrešivi roditelji, i da je važno da roditelji budu u poziciji da mogu uče, osluškuju, registruju i mijenjaju greške, ali da ne proganjaju sebe zbog toga što su nešto pogrešno uradili.

Tekst je napisan na osnovu online predavanja koje je organizovano u sklopu projekta Programi podrške roditeljstvu u zajednici, koji je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). U Crnoj Gori, ReLOaD program sprovodi se u partnerstvu sa opštinama Podgorica, Tivat, Kotor, Nikšić, i Pljevlja.

Leave a Reply