Izolacija ne utiče na svaki brak isto, ko se volio voljeće se još više

Boravak u kući i poštovanje preventivnih mjera uspjed koronavirusa je izmijenila našu svakodnevicu iz svakog aspekta, pa tako neminovno utiče i na bračne odnose. Ali ne na svaki brak isto, kaže psiholokinja Tatjana Bošković koja je objasnila uticaj preventivne mjere protiv pandemije koronavirusa na bračne zajednice.

Otkako je 11. marta Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju zbog korona virusa, ni ljubav više nije obična ljubav već je postala “ljubav u doba korone”, tako se sada i o braku govori: “brak u doba korone”.

Bošković kaže da postoji brak iz ljubavi, brak bez ljubavi i brak sa negativnim osjećanjima. U analizi uticaja kovida – 19 na brak polazi od prvog oblika.

U svakodnevnoj trci sa obavezama i poslom, mnogi se žale kako im nedostaje slobodno vrijeme koje bi provodili sa partnerom, kako su željni jedni drugih i koliko čeznu za vikendom ili godišnjim odmorom koje bi u potpunosti mogli da posvete svom partneru.

“Pa nije baš da će biti kao na obali mora, na terasi restorana kojim se širi miris divne večere i zvuk romantične muzike, ali biće ova “neprilika” prilika da sa svojim voljenim bićem budu sve vrijeme zajedno”, dodaje Bošković.

Prema njenim riječima, od parova zavisi kako će osmisliti i provoditi vrijeme, ali zavisi i od virusa.

“Kao što je rekao Duško Radović da je ljeti, po velikim vrućinama, najteže zaljubljenima jer oni žele da se stisnu jedno uz drugo, slično će im biti i u izolaciji. Jedna od komponenti ljubavi je i potreba za fizičkom blizinom, nježnostima i seksualnim odnosima sa partnerom kojeg volite. I u prvi mah možemo reći da je to u redu jer korona nije polno prenosiva bolest, ali prenosi se dodirom i kapljično. Teško je zamisliti vođenje ljubavi bez toga. Da li će partneri u svoja četiri zida voditi ljubav ili ne, ne može odrediti vanredno stanje i to će biti samo njihova odluka. Ali zaista mislim da će se oni koji se najviše vole, najviše i čuvati. Seks jeste važan, ali on nije isto što i ljubav. Radi se o nagonskoj potrebi koja se može kontrolisati. A ta kontrola je laka, kada nekoga volimo”, kazala je Bošković.

Prema riječima psihološkinje, ako je riječ o nevoljenju kao odsustvu partnerske ljubavi, ali ne i kao prisustvu aktivne mržnje, život u karantinu sa osobom koju ne volite i koja vas ne voli, zvuči dosadno, tjeskobno, tužno, teško… To nije, kaže ona, kao vožnja brodom u olujnoj noći, ali jeste kao ljuljuškanje u čamcu, nijeste baš uplašeni za život, ali vam je muka.

“Partneri koji žive u ovakvim brakovima, koji obično traju jedino na papiru, opstaju najčešće jer svako živi svoj život, izbjegavaju se, i imaju minimalan kontakt, najčešće zbog djece, dnevnih životnih obaveza ili finansijskih problema. Ovo vrijeme u kojem će prisilno biti upućeni jedni na druge, može ih ili zbližiti ili još više udaljiti. Većina će donijeti odluku o tome šta će sa brakom kada kriza prođe”, objašnjava psiholog.

Prve statistike iz Kine, iako je za njih rano, govore o porastu broja brakorazvodnih parnica.

“Statistike o parovima koji su se zbližili naravno nema, ali ja se nadam da će kod nas biti više takvih parova. Posebno ako imaju djecu i ako su im djeca mala. Ovo je vrijeme u kojem svako od nas može dobro razmisliti o ljestvici prioriteta u životu. Mnoge stvari koje su do juče bile visoko na tim ljestvicama nestaće sa spiska, a na njima će se naći one koje imaju stvarne, istinske i životne vrijednosti”, kazala je psihološkinja Bošković.

Nažalost postoje u brakovi u kojima je ljubav odustna, a mržnja prisutna.

“Mržnja je destruktivna emocija, koja teži da se ispolji u ponašanju, na štetu objekta mržnje, kojem želimo zlo, da ga nema, da nestane, da ga uništimo. Ako samo na sekundu zamislimo da smo u samoizolaciji sa osobom koja nam to želi, mislim da bismo osjetili veći strah od straha od bolesti. Ne smijemo zaboraviti, ni u ovom momentu, da oko nas žive i žrtve nasilja, ni oglušiti se ako čujemo njihov poziv za pomoć. U samoizolaciji se obavezno javi i osjećaj distanciranosti od drugih, usamljenosti, pa možda i da su nas drugi zaboravili, žrtve nasilja se tako osjećaju i mimo ove situacije. Teško je živeti i opstati među vukovima”, zaključila je Bošković.

Izvor: zena.blic.rs

Leave a Reply