Tate drugačije rješavaju probleme, što ne znači da im je lakše

PIŠE: Sanja Ciganović, Kako poslije razvoda
Dogovorom sa bivšom suprugom, tata može da ima puno starateljstvo nad maloljetnim djetetom. Kad god dvoje mogu da se dogovore, bez uplitanja Ega i okrivljivanja jednog i drugog za razloge za razvod, svaki dogovor je u cilju dobrobiti svih, a posebno djece. Da, moguće je dogovoriti se oko svega pa i oko starateljstva.
Zvuči prilično nevjerovatno ali neki roditelji zaista uspiju da, ličnu netrpeljivost, emocije i razmirice, stave iza interesa djeteta. Ukoliko su životni uslovi kod tate bolji, sasvim je u redu da dijete živi sa ocem. Naravno, ako se svi slažu da je to u najvišem interesu djeteta, da će moći da ide kod mame, viđa bake i deke i slično. Ne mora to da bude zauvijek. Zakonski je jednostavno promijeniti odluku o starateljstvu.
Sa mnogo strana možemo da čujemo kako je teško razvedenim mamama. Tate skoro niko ne pominje. I oni imaju ožiljke iz braka, i oni imaju srušene snove o srećnoj porodici. I tate jednoroditelji brinu, da li je djetetu dobro, da li ima sve što je potrebno, šta da skuvaju, kako da nastave život, da li se veš mašina uključuje na program a ili b… Sve se to rješava, u hodu. Mame su glasnije, uglavnom se žale, na troškove, na to kako im je dan kratak, na umor i sve je to u redu. Tate drugačije rješavaju akutne probleme, manje pričaju što ne znači da im je lakše. Poslije razvoda se sve mijenja i nije lako podizati novo carstvo na ruševinama raspalog braka ali idemo dalje, dan po dan, korak po korak.  Problemi se savlađuju na dnevnom nivou. Neki imaju koga da pitaju kako dalje, kada se zaglave. Neke tate dobiju samo tapšanje po ramenu, od kolega i prijatelja a neke tate traže pomoć, baš onako kako bi je tražili kada bi dijete išaralo trosjed temperama ili imalo upalu uha. Niko ne zna sve ali mnoge je stid da traže pomoć oko svakodnevnih situacija. Uvijek postoji neko ko može da pomogne savjetom i svojim iskustvom. Ne ustručavajte se da pitate.
Neke tate su postali jednoroditelji a da nisu imali dogovor i podjelu sa suprugom. Nekim tatama su žene preminule na porođaju, nekima od bolesti, nekima iznenada… Život umije da preokrene strane u roku od par sati. Poznajem tatu čiji blizanci nikad nisu vidjeli mamu. Od prvog momenta je jednoroditelj. Blizanaca. Djeca su danas srednjoškolci, a on umjie da se našali da ima roditeljskog staža dovoljno za penziju. Sam, sa dve bebe istovremeno, imao je pomoć i podršku ali je većinu toga obavljao sam. Iz današnje perspektive, ni sam ne zna kako se sve snalazio prethodnih 16 godina ali su preživeli. Izrasli su u ljude, i djeca i on.

Čim sam počela da dobijam pisma ljudi koji su tražili pomoć kako poslije razvoda, pisao mi je jedan tata. Ćerka je isprljala zimsku jaknu, a trebala joj je za sjutra, zbog odlaska na neku priredbu. Tata je bio uspaničen, blago rečeno. Nema vremena za hemijsko čišćenje, sitnica poput prljave dječije jakne pomjerila ga je iz mjesta. Pisao mi je da je savladao bolest i smrt svoje supruge, da se snašao kao jednoroditelj u mnogo kriznijim situacijama ali eto, slomio se oko flekave jakne. Očajan, nije vidio rješenje. Izborismo se, nekako, da je stavi na pranje u veš mašinu, na 40 stepeni uz sva moja uvjeravanja da jakna neće da se istopi. Jakna je oprana, fleka se skinula, djevojčica je imala u čemu sjutradan da ide na priredbu. Riješili smo ono što je njemu, u tom trenutku, bio nevjerovatno ozbiljan i veliki problem. Uspjeli smo jer je pitao, tražio savjet i rješenje. Meni je bilo puno srce jer sam uspjela da mu budem podrška i pomoć onda kada se slomio.

Možda baš istog mjeseca, pisala mi je jedna mama. Djeca su provela vikend kod tate, i nevjerovatno koliko su bili impresionirani tatinom devojkom! Igrali su se, išli napolje, čak je pravila palačinke koje su bile ljepše nego mamine. Koliko razočarenja je bilo u tom pismu… Kao da je sav mamin trud pao u vodu pred palačinkama tatine nove partnerke! Pitala sam… Da li je Vama drago što su se djeca lijepo provela? Prvo je bio ljutit ton njenog odgovora a onda se Ego pomjerio u stranu i pogled se razbistrio. Nisu djeca hvalila njene palačinke zato što su Vaše loše već da ne brinete, da je njima sasvim lijepo kad odu kod tate.
U sledećem njenom mailu, smireniji ton. Jeste, kaže, u pravu ste. Što ja da se bunim što je njima lijepo kod tate, i treba da im bude lijepo i da ja budem bezbrižna kad su tamo, napisala je. Misija je uspjela! Lične emocije su pomjerene u stranu a fokus je na djeci. Mnogo je primjera, iz prakse, da su se tate jednoroditelji pokazali da umiju i mogu i hoće više nego što je okolina to od njih očekivala. Kada se dobrobit djece postavi kao glavni cilj, brda se pomjeraju a tate su dokazale da i to umiju.
Veliki pozdrav tatama jednoroditeljima!

Leave a Reply