Otrovna boja za djecu

PIŠE: Stevo Muk, predsjednik Upravnog odbora Instituta alternativa

Ministarstvo sporta i mladih je 1. avgusta ove godine ugovorilo javnu nabavku ustupanja izvođenja građevinskih radova – adaptacija sportske sale i sanitarnih čvorova u OŠ ”Štampar Makarije“ u Podgorici. Izvođač radova je firma ART Gradnja iz Bara koja je za ove radove dobila ugovor vrijedan 28.855, 95 eura.

Jedan savjesni roditelj učenika škole, inženjer – stručan za nadzor radova, tokom izvođenja radova u školi posumnjao je da izvođač radova ne koristi dozvoljenu boju za premazivanja zidova svlačionica fiskulturne sale. Roditelj je 1. oktobra obavijestio nadležna ministarstva i školu da je upotreba materijala korišćenih za adaptaciju zidova svlačionice u sklopu fiskulturne sale OŠ ”Štampar Makarije” (emajl lak i uljana boja za drvo) neuskladjena sa važećim propisima o zabrani i ograničenju korišćenja, stavljanja u promet i proizvodnji hemikalija koje predstavljaju neprihvatljiv rizik po zdravlje ljudi i životnu sredinu.

Pojednostavljeno, da se u unutrašnjosti objekta koriste boja i lak namijenjeni za spoljašnju upotrebu, pa zato mogu biti štetni za zdravlje.

Roditelj je tražio hitno zaustavljanje radova kao i temeljno mehaničko uklanjanje izvedenih slojeva. U vrijeme korišćenja svlačionica, miris boje je bio gotovo nepodnošljiv, a pojedina djeca su imala zdravstvene smetnje, mučnine, bol u stomaku, vrtoglavice. Nakon toga, svlačionice su zatvorene, a inspekcija je u nalazu od 15. oktobra zapisala da je izvođač sastrugao nenamjensku boju te da je nakon toga nanijeta odgovarajuća ”namjenska boja”.

Tako bi se taj slučaj završio, da roditelj koji je i pokrenuo ovaj slučaj nije nakon toga došao u prostor svlačionica, pošto je osjetila jak miris uljane boje i zagrebala površinu zidova i otkrila da se ispod nanijete boje nalazi ona ista nenamjenska i nedozvoljena boja.

Nakon ponovnog obraćanja inspekciji, sanitarna inspekcija je tokom prve polovine novembra izvršila nekoliko nadzora i o tome sačinila nekoliko zapisnika. U jednom od zapisnika inspekcija potvrđuje da izvođač radova nije postupio po nalogu inspekcije. Svlačionice su već dva mjeseca zatvorene.

Polovinom novembra je izgleda započeto uklanjanje opasne boje, ali o tome nema javnih i vjerodostojnih informacija. Ni Ministarstvo sporta i mladih, ni Ministarstvo prosvjete, ni Osnovna škola ni Uprava za inspekcijski nadzor nisu se javno oglasili povodom ovog slučaja punih 60 dana.
Ipak, sve što se naknadno dešavalo u ovom slučaju potvrđuje sumnje savjesnog roditelja koji je u ovom slučaju suštinski i u najboljem smislu te riječi “uzbunjivač“.

Međutim, kroz hodnike škole je umjesto zahvalnosti savjesnom roditelju i jasnog upozorenja da su svlačionice zatvorene u interesu djece odnosno zbog rizika po zdravlje, provijavao stav da ”eto tamo neki roditelji prave neke probleme, pa jadna djeca ne mogu da koriste svlačionicu”.

Važno je naglasiti da ovaj slučaj ukazuje na nešto što može biti od sistemskog značaja. Adaptacija javnih objekata izgleda da ne zahtijeva obavezni građevinski nadzor. Tako je moguće da je ova ili neka slična boja korišćena i na drugim mjestima, da se materijali opasni za zdravlje koriste u školskim ali i zdravstvenim ili drugim objektima od značaja za život i zdravlje ljudi. Moguće da prilikom adaptacije drugih objekata nije bilo nekog ko bi ukazao na kršenje pravila i opasnost po zdravlje. Tako sve ostaje na savjesti i profesionalizmu izvođača radova. Jedan izvođač radova kojem mogu da vjerujem, kazao mi je: “Da sam htio da stavim radioaktivni materijal u školu koju sam renovirao, mogao sam jer me niko nije kontrolisao”.

Izvođači radova bi morali znati da Krivični zakonik propisuje da “lice odgovorno za …izvođenje radova, koje pri vršenju tih poslova ne postupi po propisima o planiranju prostora i izgradnji objekata ili opštepriznatim tehničkim pravilima i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi……, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina, a ako je djelo učinjeno iz nehata, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.” To sve, naravno, ako se za slučaj sazna, Uprava za inspekcijski nadzor podnese krivičnu prijavu, a tužilaštvo procesuira slučaj.

Na kraju, zabrinjavajuće je u svemu ovome je što ova tema koju sam pokušao u više navrata, danima i sedmicama da iskomuniciram sa nekoliko medija nije pobudila gotovo nimalo njihove pažnje. Za mjesec i po dana nijedan medij nije objavio tekst o ovom slučaju. Da li će istražiti sistemske razmjere i izazove na koje ukazuje ovaj slučaj, ostaje da vidimo. Ono na šta nas ovaj slučaj podsjeća jeste da moramo vjerovati svojim očima i zdravom razumu, da ne smijemo vjerovati na riječ institucijama, da ne smijemo plašiti djecu ”uzbunjivačima” (zviždačima) odnosno onima koji nam ukazuju na mogući problem, i da na neki način treba da takvima odamo zahvalnost. S druge strane, da od rukovodstava škola moramo tražiti da budu ambasadori djece, a ne advokati ministara i ministarstava, da su im savjesni roditelji saradnici, a ne “prijetnja“.

Izvor: Vijesti

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply