Moramo djeci vratiti posao rukama

Foto: Ilustracija

Živimo u dobu u kojem su djeca posebno oprezna, ali njihove ruke spavaju, i kada treba rasplesti rolnu ili prikačiti dugme, nesposobnost i nespremnost se isprepliću i zapletu konac. Naravno, više ne morate da siječete drvo da biste se zagrijali ili da zapalite svijeću da biste osvijetlili prostor, samo pritisnite dugme, a dugmadi je sve više i više i prsti su postali veoma pametni u pronalaženju pravog ključa!

Komfor nas okružuje, naše misli se stimulišu svaki dan, divimo se umjetničkim radovima, ali ta volja da djelujemo, taj podsticaj da preduzmemo, ukratko, udobnost je zaspala pred fascinacijom tehnologije i pretjeranim bogatstvom. Potreba za korišćenjem ruku izgleda kao dio prošlosti!

Pa ipak, upravo zato što su misli probuđene vitalne, bogate maštom, jasne i slobodne, dobro je da djeca prvo nauče da razmišljaju rukama, možemo im donijeti pletenje već u prvoj dobi, zatim ih naučiti tkanju konca na iglama, fokus će biti na tome da ne izgubimo poentu. Tako će se formirati “tkanina”, tkanina koja se može smatrati fizičkom slikom misaonog procesa, naravno  govorimo o “nitima misli”.

Začudjenost djece se može vidjeti u njihovim očima svaki put kada eksperimentišu, svaki put kada započnu ili završe posao. Kasnije, kada djeca razvijaju svježinu autonomne misli, tamo se mogu naći njihovi korijeni, u radu sa rukama.

Ove riječi veoma podsećaju na one Marije Montesori, za koje je razvoj manuelnih vještina bio jednak razvoju inteligencije. Tehnologija je svakako donijela poboljšanja u životu svakog od nas, ali je takođe uklonila puno poštovanja za sposobnost interakcije s drugima, za korištenje vlastitih ruku za stvaranje onoga što se zamislilo ili osmislilo.

Trebalo bi da povratimo zdravu želju za zadovoljstvom “ja sam to uradio”.

Društvo žurbe, “svega i sada”, u kojem već dugo živimo, ne dozvoljava djeci da imaju prostore dosade, vrijeme u kome se stimuliše njihova mašta. Divergentno razmišljanje, ili sposobnost da se proizvede niz alternativnih rješenja za dati problem, posebno u problemima koji ne pružaju jedinstveno rješenje, sve se brže gubi. Djeci se nude predefinisana rješenja, stvorena od strane odraslog uma, gdje imaginacija često ostavlja prostora za logiku, stoga joj se ne daje prostor za diskusiju: “To se radi tako”.

Dijete se češće prilagođava, prati ono što odrasli kaže, posebno ako je on učitelj, i time gubi mogućnost razvoja ne samo divergentne misli, već i kritičke misli. Ono što je uspostavljeno ne može se promjeniti, jedino pravo rješenje je ovo, koliko god pokušavate da pronađete druge. Stalna šteta koju ćemo vidjeti za nekoliko godina, kada će ta djeca biti i sama odrasle osobe i neće moći da vide alternativna rešenja za probleme koji će se pojaviti pred njima, jer neće biti naviknuti da razmišljaju sopstvenom glavom i to će oni sami opravdavati ozloglašenom  frazom “to je uvijek tako radilo!”.

Njihovi mozgovi neće imati potrebnu plastičnost da postavljaju pitanja, formulišu nove hipoteze, odlaze i traže druge odgovore na one koji su prethodno upakovani. I odrasli koji ne razmišljaju nisu sinonim za evoluciju. Ne samo da je važno, već i fundamentalno, ohrabriti djecu da razviju svoje kritičko mišljenje, sposobnost da ne budu zadovoljni tuđim idejama, već da posmatraju, misle, procijenjuju i tek nakon toga izaberu put kojim će se kretati.

Foto: Ilustracija

Sloboda misli i govora je pravo koje ne možemo da izgubimo

Stoga, u odnosu na ono što je napisano, neophodno je razmisliti i o materijalima koji se nude djeci. Radovi praktičnog života, ručna spretnost pomoći će djetetu da se koncentriše, koordiniše oči, usavrši i ekonomski pokrene; dekonstruisani materijali (labavi djelovi) i slikovni prostor ostavljaju djetetu mogućnost stvaranja i izražavanja dijela sebe, pronalaženja svoje ravnoteže; senzorski materijal koji je proučavala i stvarala Marija Montesori pomaže djetetu da vidi materijalizovane koncepte koji bi inače bili apstraktni, kao i samokorekciju. To je apsolutno nevjerovatan materijal, koji obogaćuje samopoštovanje, podstiče znanje, radoznalost.

Ne zaboravite svakodnevni kontakt sa prirodom. Planina, brdo, ravnica ili more, važna stvar je biti u prirodi. Biti na otvorenom, igrati se slobodno, eksperimentisati, dirati, doživljavati. Priroda je veliki učitelj, djeca ne mogu biti lišena tako spektakularnog učitelja.

Ako možemo priuštiti našoj djece svakodnevni kontakt sa životinjama, napravili smo bingo. Oni uče djecu kako da komuniciraju bez riječi, da brinu za drugo živo biće, različitost kao obogaćivanje, znanje o svijetu.

Ruke su moćno oruđe za samospoznaju i svijet! Djeca moraju biti u stanju da ih koriste od ranog uzrasta i tokom svog života. Iskustvo donosi znanje! Dajte djetetu razlog za posao i on će vas zadiviti predanošću, radoznalošću, koncentracijom. Biće to divna predstava! Vidjećete da su tako mali, ali tako neumorni, da će to biti primjer za vas kako treba obaviti posao: sa strašću, predanošću, radošću, koncentracijom … da izađete poslije posla srećni, zadovoljni i opušteni.

Ruka je taj fini i komplikovani organ u svojoj strukturi, koji omogućava inteligenciji ne samo da se manifestuje, već i da uđe u posebne odnose sa okolinom: čovjek, možemo reći,” preuzima okruženje sa rukom ” i transformiše ga u vodič inteligencije, ispunjavajući tako svoju misiju u velikom okviru univerzuma.” – M. Montessori

Izvor: bebamur.com

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply