Do nas je!

PIŠE: Jovana Kešanski

Djeca nam se rađaju čista ko suza. Ne izlaze iz majčinih utrobi sa ajfonima i tabletima i besplatnim wifi-om. Bosa su. Gola. Nema na njima etiketa prestižnih brendova.

Zauzimaju položaj koji se najbolje uklapa u majčine ruke, među grudi pune mlijeka. Ko kalup.

Njihove uši osim majčinog srca nisu čula drugu melodiju. Oči čekaju da iz mutnog vide kristalno jasnu mamu.

Djeca nam se rađaju čista ko suza. Za godinu dana vidjeće osim lica svojih mame i tate i mnoga crtana lica na zračećim ekranima. Biće postavljena ko fikus pred 82 inča, povremeno zalivana sa “jesi ti moja ljubav?” Zvuk degeneričnih crtanih junaka razlivaće se po sobi, prije nego se nastani u malene uši.

Sputani modnim trendovima i povicima “nemoj tamo, isprljaćeš se”, jedva će se kretati. U kolicima će provesti tri godine, iako su prohodala sa dvije godine, a mogla su recimo i sa 12 mjeseci.

Vrištaće ljuta, bijesna, histerična, zapravo zbunjena silnim senzacijama kojima su izložena već u prvim godinama. To je količina senzacija koju ja, sa svojih 39, ne mogu da izguram i obradim.

Zbog kojih osjećam nemir, buku u sebi, haos u glavi.

Djeca nam se rađaju čista ko suza. Sve što legne u njihovu glavu i na njihovo srce do nas je.  Sve što osjete pod prstima, rebrima, u grudima, do nas je.

Da li će maštati i koliko, do nas je. Da li će voljeti priče, do nas je. Da li će upoznati prirodu, do nas je. Hoće li se smijati, do nas je.

Maziti psa ili ga se plašiti, trčati za loptom ili se sklanjati od nje, penjati na drvo ili čučati ispod njega, razgovarati sa ljudima ili se derati na njih, kisnuti ili bježati od kapi, do nas je.

Hoće li biti otvorena prema svijetu ili zatvorena u neki svoj svijet, do nas je. Roditelji imaju izbor, ali vole izgovore.

Niko me ne može ubijediti da majčino mlijeko može zamijeniti razblaženo mlijeko iz kravljih vima.

Ne postoje kolica i ljuljajuća jaja koja mogu zamijeniti mamine ruke i nunanje. Kad je već tako, čemu kupovina onih od 1000 eura?

Sjedenje u kolicima, nije isto kao i trčanje svojim nogama. Treba juriti za djetetom. Nema crtanog zanimljivijeg od slikovnice koju roditelj čita.

Nema igraonice koja može zamijeniti šumu. Ne postoji majica u kojoj će dijete biti ljepše nego što jeste.

Ne postoji cjelodnevna buka, već dosada u tišini. Nema kafe u restoranu koja je roditeljima neophodnija od svježeg vazduha za dijete.

Ne postoji rečenica “svakako će se pokvariti u školi” jer škola si ti, ti i ja, mi, roditelji. Mi smo njihova najvažnija škola, sve ostalo je “neopravdano odsutan (roditelj)”.

Sjedi jedan.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply